Nema sumnje da je Allah, naš Mudri Gospodar stvorio svako djelo zbog mudrosti koja samo Njemu dolikuje. Neku mudrost koja se krije u određenom djelu ili odredbi, Njegovi robovi nikada neće moći dokučiti i spoznati, ali i pored toga vjeruju, da sve što se zbiva, dobro i zlo, zbiva isključivo njegovim htijenjem i mudrošću.
Od srčanih djela koja je Allah stvorio jeste i zavidnost. Zavidnost je svoje utočište našla i u srcima dobrih vjernika, katkad može biti pokretač dobra, ali isto tako može biti razorna za srce, čak i za srce najboljeg vjernika.
Kada je u pitanju zavidnost, vjernik i vjernica moraju biti uvijek na oprezu, jer ta granična nit između dobra i zla je veoma tanka. Zbog toga, vjernik i vjernica će uvijek biti na oprezu u ophođenju i usmjeravanju ove osobine, koja je sastavni dio njihovog srca.
Zbog lakšeg razumjevanja zavidnosti, podjelit ćemo je shodno srcima, ova podjela će vam olakšati da shvatite granicu između dozvoljene i zabranjene zavidnosti:
1. Srce koje je savladalo zavidnost, nije mu bitno stanje drugih ljudi, niti želi da ih sustigne, povod i pokretač činjenja dobra je samo Allahovo zadovoljstvo.
Ovakvo stanje je Ebu Bekra. Prisjetite se događaja kada je Omer udjelio polovicu svog imetka, a Ebu Bekr je udjelio sav svoj imetak, pa mu je Omer ibn El-Hatab na to kazao: ”Nikada te neću preteći u činjenju dobra!”1 Opisujući ovaj događaj veliki Alim ovog Ummeta, Ibn Tejmije kaže: ”Ono što je uradio Omer sa željom da prestigne Ebu Bekra u dobru, spada u pohvalnu zavidnost, ali je stanje Ebu Bekra bolje, jer on nije to učinio zato što je zavidio drugima, želeći da se s njima takmiči!”2
2. Srce koje osjeća zavidnost, ali onu pohvaljenu, koja ga tjera da se takmiči u dobru, kao što je prethodno spomenuti slučaj Ebu Bekra i Omera r.a., u ovom halu je bilo srce Omera, takmičio se u činjenju dobra sa drugima, želeći ih prestići u dobru. Takvo je stanje i Ashaba Abdullaha ibn Amra kada je Allahov poslanik ﷺkazao:
”Sad će vam doći čovjek koji je od stanovnika Dženneta!” na to se Ashabi sagledaše, a Abdullah ibn Amr se nije mogao smiriti dok nije otkrio djela koja su ga na tako visok stepen uzdigla, došavši do prilike u kojoj ga upita; “Koja su to djela zbog kojih te je Allahov poslanik nazvao stanovnikom Dženneta?”
Na to mu on odgovori: “Jedino što bi moglo biti, jeste što ja ne nosim u svom srcu spletku ni prema jednom muslimanu, niti nosim zavidnost prema blagodati kojom ga je Allah obasuo.”
Na to mu Abdullah ibn Amr reče: ” Te dvije osobine su te dovele do tog stepena, a mi ih se ne možemo okaniti!”3
3. Srce koje je zavidno u dunjalučkim blagodatima, ako Allah obaspe blagodatima nekog iz svoje riznice, ovo srce pozavidi i poželi da posjeduje istu tu blagodat.
4. Srce koje je zavidno i zadivi ga neka blagodat kod drugoga, opiše je i zadivi se ,ali ne spomene Allaha pri tome, ne zatraži od Allaha bereket u toj blagodati, iako ne želi njen nestanak, ipak ova zavidnost je prezrena i posljedice mogu biti kobne za vlasnika blagodati, jer time se otvaraju vrata šejtanu koji napada osobu koja posjeduje tu blagodat.
Primjer toga jeste poznati slučaj koji se desio Ashabima .
Od Ebu Umame ibnu Sehla ibnu Hunejfa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Moj otac Sehl se kupao. Skinuo je svoj ogrtač, dok je Amir ibnu Rebia gledao u njega. Sehl je bio jako bijele puti i lijepe kože. Amir je rekao: ‘Do danas nisam vidio ovako lijepu kožu.’ Istog momenta Sehla je uhvatio žestok bol. Obavijestili su Poslanika ﷺ, o njegovoj boli: ‘Ne može podići glave.’ – rekli su. Poslanik ﷺ : ‘Sumnjate li na koga?’ Na Amira ibnu Rebi’u, odgovoriše. Poslanik ﷺ, ga je pozvao i strogo mu se obratio: ‘Radi čega to ubijate svoju braću? Što ga nisi blagoslovio? Operi se za njega.’ Na to je Amir oprao lice, ruke, laktove, koljena, noge i potrao se ispod košulje. Tu vodu je stavio u posudu i njome polio Sehla otpozada. Istog momenta Sehl je ozdravio i krenuo sa ostalim ljudima.“4
5. Srce koje je zatamnilo, okovano zavidnošću, ne pomišlja da spomene Allaha kada ugleda blagodat kod drugog, a uz to želi nestajanje te blagodati. Ova zavidnost je zabranjena i njen nosioc je u grijehu, uzrokuje i direktno pomaže šejtana u uništavanju tuđe blagodati, svejedno bilo to u vjeri, zdravlju ili imetku, snosi teški grijeh zbog toga.
Ovakva zavidnost je najčešće prisutna kod nevjernika i munafika, rijeđe kod iskrenih Allahovih robova! Opisujući ih, Allah kaže : “Gotovo da te nevjernici pogledima svojim obore kad Kuran slušaju, govoreći: “On je, uistinu, lud!”5
Gospodaru naš, učini naša srca uvijek između dva hala, hala Ebu Bekra i hala Omera ibn El Hataba radijallahu anhuma!
