Otkada pamtim prva listanja i čitanja tinejdžerskih časopisa, koji su većim dijelom pisani za djevojke, a kasnije i nešto „ozbiljnijih“ ženskih magazina, oduvijek su bili krcati temama koje su ukazivale na to da djevojka ili žena mora promijeniti svoje ponašanje kako bi dobila muškarca kojeg želi.
Od naslova poput 10 načina kako mu pružiti najbolji poljubac, preko tema kako ga zainteresirati za sebe, kako mu prići i osvojiti ga, pa sve do toga kako ga zadovoljiti u krevetu, većina naslova tekstova ima samo jedan zajednički nazivnik – sve je podređeno njemu.
I to je razlog zbog kojeg sam prije nekoliko godina prestala čitati „ženske“ časopise. U nadi da su se promijenili, povremeno prolistam koji kod prijateljice, no uz nekoliko iznimaka te kvalitetnih kolumni i osvrta na aktualna ženska pitanja, promjena nema.
Dakako, mediji su poseban način prijenosa informacija te ih na našem području zaista ima iznimnih i vrhunskih, ali jednako tako i onih drugih.
S mnogih strana slušamo kako je sve podređeno „frajerima“. To me kao feministkinju oduvijek neopisivo živciralo, a primijetila sam da to utječe i na to kako žene vide same sebe. Kada se k tome pridodaju i danas popularne društvene mreže, pritisak da se bude savršena žena koja će savršeno nadopunjavati „svog“ muškarca još je veći.
Svi bismo mi trebali svakog dana raditi na sebi, ali isključivo zbog sebe i zbog nikoga drugoga na ovom svijetu.
Najžalosnije je što se to servira već i djevojčicama. Jedno skandinavsko istraživanje pokazalo je da djevojčice već u dobi od šest godina počinju vjerovati da su manje sposobne od dječaka te da se moraju ponašati na određeni način kako bi ih bile vrijedne.
Također sam na jednoj radionici za djecu koju sam vodila doživjela da je 13-godišnjakinja rekla kako ona nema ni jednu pozitivnu osobinu i nikakve talente, a istodobno je nahvalila bratića koji ide s njom u isti razred.
Mislila je da je on bolji od nje, a kasnije sam iz razgovora s drugim djevojkama koje su mi prišle saznala da je i preko ušiju zaljubljena u jednog dečka iz susjednog razreda, ali je mislila da je preružna za njega.
U studentskim danima imala sam prijateljicu za koju se činilo da točno zna što želi u životu, koja se toliko veselila diplomi i radu u struci s djecom te bila uvijek skromna u svojim željama. Sve dok se nije pojavio ON – netom diplomirani, iz ugledne obitelji. Iako se na početku opirala jer je bila zaljubljena u nekog drugog, uskoro se počela pretvarati u nekog neprepoznatljivog.
Odlasci na skupe večere, odijevanje u sve kraće i kraće suknje, sve više šminke i, u konačnici, odustajanje od posla u Hrvatskoj i diplome za koju se toliko trudila te odlazak za njim u inozemstvo.
Mijenjati se moramo samo zbog sebe samih
Nedavno sam vodila razgovore s nekoliko muških prijatelja kako bih dokučila što se to krije u njihovim mislima. Jedan od njih je i psihoterapeut.
Što muškarci uopće žele od žene? Kako im pristupiti? Zašto bi se žena trebala mijenjati za njih? I bi li se uopće bilo tko trebao mijenjati?
Svi su složni u tome da žele ženu koja zna što želi, koja je sigurna u sebe, koja ima zacrtani cilj u životu i drži ga se, koja je emocionalno stabilna i kojoj je partner samo jedna stavka u životu, a ne cijeli svijet.
Dobila sam odgovore koji kažu da žele vedru ženu koja vodi svoj život i kojoj će oni biti samo vjetar u leđa i velika podrška u svemu što radi, a ne centar svemira.
Navodno će jedino tako žena zaslužiti njihovo poštovanje i divljenje. Doduše, znamo da bi razgovor s nekim drugim mogao ponuditi znatno drugačije odgovore, poput onih da je žena stvorena samo za kuću. To je posebna grupa ljudi.
I to me opet vraća na onu nekadašnju prijateljicu iz studentskih dana, ali i sve žene u mom okružju, pa i samu sebe.
Da, stoji baš sve što sam saznala iz razgovora s muškim prijateljima, no žena ne bi trebala postajati snažna, hrabra i neustrašiva samo zato da bi je muškarci zapazili. Ne, ona to mora biti zbog sebe same. Sebe mora staviti na prvo mjesto: svoje obrazovanje, svoj posao, svoju obitelj i prijatelje, a doda li se tome i briga za vanjski izgled koji joj je možda važan, trebala bi ga njegovati isključivo zbog sebe, ne zbog društva i muškaraca ili nečega što joj kažu mediji.
Priroda li se tome kasnije partner koji će prepoznati sve to i poželjeti provesti svoj život s njom, odlično. No ako se ne pojavi, to nije baš nikakav razlog za tugu, osjećaj usamljenosti i paniku, što nam god nam okolina pokušava nametnuti.
Svi bismo mi trebali svakog dana raditi na sebi, ali isključivo zbog sebe i ni zbog koga drugoga na ovom svijetu. Poželimo li se dodatno obrazovati, napraviti tetovažu koju dugo želimo, otići same na putovanje za koje dugo skupljamo hrabrost, preseliti se u drugi grad ili državu, to moramo napraviti isključivo zbog sebe i ni zbog koga drugoga.
Uostalom, kada se neki muškarac odlučio mijenjati isključivo zbog žene? Javite mi gdje takvi rastu.