Šišmiši, mali leteći sisari, poznati su i pod nazivom slijepi miševi. No, ima li izreka slijep kao šišmiš uporište? Zbog svog zastrašujućeg izgleda i nekih svojih navika – poput sisanja krvi i spavanja naglavačke – šišmiši u ljudskoj imaginaciji imaju posebno mjesto. Često ih povezujemo s nečim mračnim, nadnaravnim i prijetećim.
Možda najneobičnija odlika šišmiša njihova je sposobnost eholokacije, odnosno lociranja predmeta u prostoru pomoću ultrazvučnih valova. Uspoređujući odlazni puls s povratnim odjecima, šišmiši mogu prikupiti informacije o svojoj okolini, što im omogućuje otkrivanje i hvatanje plijena te orijentiranje u prostoru u potpunom mraku.
Zbog te sposobnosti da ‘vide’ svojim ušima, ljudi su od davnina vjerovali da su šišmiši slijepi. Čini se da je ta osnovna ‘činjenica’ o tim letećim sisarima potpuno pogrešna, baš kao i poznata fraza ‘slijep kao šišmiš’. Suprotno uvriježenom mišljenju, šišmiši općenito uopće nisu slijepi i zapravo se vjeruje da imaju oštriji vid od većine ljudi.
Zabluda da su šišmiši slijepi dolazi od njihove noćne prirode. Budući da uglavnom love u gluho doba noći, u uvjetima kad je osvjetljenje vrlo slabo ili ga uopće nema, šišmiši se oslanjaju na eholokaciju. Ova sposobnost, međutim, nema nikakve veze s vidom, odnosno sljepoćom. Genetske mutacije koje su razvile moć eholokacije kod šišmiša vjerovatno su se pojavile tokom evolucije kako bi pomogle organima vida, a ne i zamijenile ih. Oči šišmiša, daleko od beskorisnih, prilagođene su uvjetima slabog osvjetljenja kako bi bolje pomogle u pronalaženju plijena. Zapravo su komplementarne njihovom savršenom sluhu i njihovoj supermoći eholokacije.
Među više od 1.400 vrsta šišmiša, rasprostranjenih diljem planeta, postoje i brojne vrste tih sisavaca koje nemaju sposobnost eholokacije. One to nadoknađuju još boljim vidom – pronađene su i neke vrste šišmiša koje mogu vidjeti u spektru ultraljubičaste svjetlosti.
