-Moji roditelji su bili dobri ljudi, vrijedni i pošteni. Nisu bili imućni, ali starija sestra i ja ni u čemu nismo oskudjevali. Otac se bavio prodajom lutrije, a majka je prodavala igračke. Stalno su obilazili sajmove i putovali od jednog mjesta do drugog tako da me je čuvala sestra. Ona je kuhala, vodila domaćinstvo, tjerala me da učim… Kasnije, kada sam uspio, majka je uvijek ponosno govorila da sam naslijedio njenu pamet, hrabrost i talenat za muziku. Oduvijek je bila hrabra i ratoborna, učestvovala je i u ratu. Sa 13 godina bila je u partizanima. Otac je bio ponosan na mene, ali nikada se nije hvalisao da mu je sin kralj narodne muzike, kako me prozvaše- rekao je jednom prilikom u domaćim medijima Šaban Šaulić, prenosi Expresstabloid.ba
Talenat zaista i jesam naslijedio od nje. Baš je lijepo pjevala. Kada bi ona počela da pjeva, cijeli komšiluk bi je slušalo. Uvijek sam se pitao odakle je znala španski. Sjećam se da je pjevala pjesmu ‘La pico nera’. To je predivna pjesma. Otac, ona i ja se vozimo u vozu, a ona iz čista mira počne da pjeva. Gledam je s divljenjem, kao kuća je bila velika u mojim očima. Rukama je sve objašnjavala, kao da je znala riječi pjesme. Nikada je nisam pitao odakle je tu pjesmu znala– otkrio je jednom prilikom Šaban.
Otac Huso dolazio je na Šabanove koncerte i sjedio mirno, slušajući sina.
-A kada bi čuo aplauz, samo bi mu oči zasvjetlile u mraku- ispričao je Šaban.
Pjevač je svoje roditelje veoma volio i poštovao, kao i amidžu kojeg je smatrao velikim autoritetom. Slušao ih je sve i divio im se godinama, pa ih izgubio u zao čas – onda kada nije mogao da ih isprati kako dolikuje. To je na Šabana ostavilo ogromn trag. Jednom prilikom je priznao da ne može sebi da oprosti što nije bio tu da uputi posljednji pozdrav.
Upravo amidža Alija otkrio ukazao je na njegovu nevjerovatnu sposobnost da pjeva i imitira druge pjevače. Kada ga je pozvao da mu pjeva u kafani, prije svega iz poštovanja nije želio da odbije poziv, a onda je sa “Jablani se povijaju” oduševio sve!
-Jednom prilikom pjevao sam pjesme od Esme Redžepove i napravio totalni ‘krkljanac’ u kafani. Svi su mislili da Esma pjeva i ulazili su u kafanu kako bi je vidjeli, a onda je uslijedilo razočarenje kada su ugledali mene. Govorili su: ‘Pa to nije Esma, to je onaj Ildin mali– sjećao se svojevremeno Šaban.
Na turneji po Australiji saznao je da mu je otac preminuo.
-Smrt oca desila se iznenada tokom turneje u Australiji. Odradio sam tek dva manja grada, a u to vrijeme se na turneju išlo zbog Sidneja i Melburna te se nije vraćalo dok se ta dva velika koncerta ne odrade. Sportski komentator Marko Marković koji je tada bio sa mnom saopštio mi je vijesti o smrti oca, kao i činjenicu da mi iz ove situacije nema nazad. I dan danas sebi ne mogu da oprostim što nisam sahranio oca i bio na njegovom posljednjem ispraćaju. Dan kada je sahranjen pevao sam i plakao istovremeno. Stajao sam na bini i nisam znao šta da radim koliko mi je bilo teško. Pevao sam dok se u meni sve sa svakim stihom rušilo– ispričao je u jednoj emisiji on.
I Alija kad je umro, Šaban je bio na putu.
-Događa se sljedeća situacija. Doček Nove godine, ja sam u Beču, i sve je rasprodato. To veče me, znači, čeka važan nastup. I dobijem poziv da mi je amidža umro. Eto, ni tada nisam mogao da prisustvujem sahrani. To je bilo strašno. To je druga strana našeg posla– zaključio je Šaban.
