Roditelji se obično neugodno iznenade kad ih do jučer njihovo slatko i dobro dijete udari ili ugrize. Kad se ponavljaju, takve situacije roditelje brinu, rastužuju ili ljute, a sve to u zbunjujućoj mješavini s krivnjom. Postavljaju sebi pitanja: “Ne znam otkud joj to, to kod nas nije mogla vidjeti?”, “Gdje smo pogriješili?“, “Trebam li mu vratiti tako da razumije da to boli i nije lijepo?
Ipak, da bismo djeci mogli pružiti pravu vrstu potpore i vođstva, nužno je znati što se zapravo događa. Tipične situacije uključuju prekidanje aktivnosti koje dijete radi. Ponekad jasno možemo uvidjeti što se dogodilo, primjer, tražimo od djeteta da prestane gledati crtić i otiđe prati zube. No ponekad se čini da nas udara iz čista mira.
Mala djeca do godinu ili dvije nas udare i pritom se smiju. Moguće je da traže kontakt ili zovu na igru, no ne znaju kako to napraviti na prikladniji način te ne razumiju posljedice – kaže Sanja Ivanušević Grgas, psihologinja i terapeutkinja igrom.
Naglašava kako mala djeca nisu agresivna jer su zločesta, nego kako bi izrazila neugodne osjećaje. Razumijevanje onoga što je u pozadini dječjeg ponašanja presudno je jer će način na koji vidimo i tumačimo dječje ponašanje oblikovati naše reakcije. Nećemo to više shvaćati lično. Kad je dijete agresivno, u pozadini mogu biti mnogi neugodni osjećaji. Od frustracije, nezadovoljstva, nesigurnosti, pritiska, iritiranosti, ljutnje, gubitka kontakta i stabilnosti pa do onih fizičkih, poput boli, gladi, umora ili bolesti.
Ti osjećaji su za malu djecu često preplavljujući i ne znaju kako se nositi s njima. A s obzirom na to da mala djeca prvenstveno reagiraju na fizičke načine, pokret je njihov primarni način funkcioniranja, tako izražavaju i osjećaje. Posljedica toga je da udare ili ugrizu.
Ako dijete koje se suočava s neugodnim osjećajima i treba našu potporu dobije ignorisanje ili kaznu, između roditelja i djeteta stvara se distanca, strah, otpor i još više neugodnih osjećaja. Time se samo nastavlja začarani krug, djeca se osjećaju nesigurnije, gube kontakt s roditeljem kao najvažnijom podrškom te ih ti osjećaji ponovno preplave i manifestiraju se kao agresija.
Ali, ako izostanu jasne granice, opet stvaramo nesigurnost i još testiranja granica. Dakle, ako agresivno ponašanje djeteta doživimo kao poziv u pomoć u nošenju s osjećajima, naša uloga je mnogo jasnija. Tada znamo da dijete to ne radi iz nezahvalnosti jer postaje loša osoba ili jer su roditelji krivi. – Važno je pustiti ih da sami emocionalno sazriju. Znači, ne uskakati prije nego što traže pomoć, skretati im pažnju ili ih tješiti i uvjeravati da negativni osjećaji ne postoje.
Ključ leži u ponavljanju i mirnoći
Treba prepoznati njihove osjećaje (“znam da si sada ljut”), ali ne popustiti u granicama. Vjerojatno ćete trebati ponoviti granicu mnogo puta, a ponekad i fizički spriječiti udarce (uzeti ih za ruke), ali ključ je ostati miran, kratak, jasan i odlučan.
Stabilno vođstvo
Mala djeca tek uče kako živjeti u našem odraslom svijetu. Uče kako se nositi sa situacijama, a jedna od životno najvažnijih vještina je upravo kako se nositi s neugodnim i frustrirajućim osjećajima. Za to im treba mnogo prilika za vježbu te dobro vođstvo stabilne osobe koja razumije da to često nije lak zadak.
Prihvatite njihove osjećaje
Prihvaćanje djetetovih osjećaja ključno je u postavljanju granica. Zbog načina na koji funkcionira naš mozak u trenucima bijesa nismo u stanju čuti racionalna objašnjenja. Argumenti zašto se ne bismo smjeli ljutiti nemaju efekta i pogoršavaju situaciju. Prihvatiti djetetove osjećaje ne znači da ćete im dopustiti neprihvatljivo ponašanje, nego im dati do znanja da razumijete i da ste tu da im pomognete.
Frustrirajuće odrastanje
Potkraj prve godine njihova potreba za autonomijom je sve veća, a nailaze na brojna ograničenja u svijetu koji nastoje istražiti. Kako ona vlastita (jer nisu još dovoljno vješta, snažna ili velika da bi uspjela ono što su naumila), tako i nužne granice koje postavljaju odrasli, ali i nemogućnost izražavanja osjećaja, a to je frustrirajuće.
