Uspjeh učenika, i mjera njegova obrazovanja je često i isključivo, posmatran kroz više ili niže ocjene iz školskih predmeta, kasnije kroz imanje ili nemanje diplome, što je odraz društva koje danas pojam odgoja/obrazovanja, u velikoj mjeri svodi na puku kvalifikaciju diploma (Slatina, 2005). Pa je ona ili on automatski uspješan jer je „ završio medicinu!“, „završila farmaciju!“, „završio pravo!“, „radi u banci!“.
„KAKO je završio medicinu?“; „Kako obavlja svoj posao bankara – da li ga to čini sretnim? Da li osjeća da ispunjava dio svoje misije na ovom svijetu svojim radom? Da li njime doprinosi drugom čovjeku, društvu, državi..? Da li time osjeća da koristi svoj puni potencijal?“ – Takva pitanja kao da ne ulaze u kriterij uspješnosti, naprotiv „suvišna“ su jer „cilj“(?) je postignut, „medalja“ je tu.
Odraz ovakvog društvenog poimanja uspjeha, dakle našao je svoje mjesto u školi. Roditelji, nastavnici, učenici često kao krajnji domet vide upravo „medalju“ na kojoj stoji ocjena pet, ili pak dva. Treba „zgrabiti“ tu medalju, i zatim komentarisati kako je ona lijepa ili ružna. Kako i zašto se došlo do nje – nije važno. Put nije važan.
Čemu služe zapravo diplome?
Ako riječnici definiraju uspjeh kao povoljan i zadovoljavajući ishod (Templeton, 1999), onda se naše, društveno poimanje i definiranje „uspjeha – medalje“, „uspjeha – diplome“ samo djelimično podudara sa gore navedenom definicijom. Jer podudarnost je ostvarena samo u riječi „ishod“ = „medalja“, „ishod=diploma“. Onaj dio „povoljan“ i „zadovoljavajući“ nestali su, jer upravo ti atributi bi trebali biti odgovori na pitanje – “kako“.
A da! – To nama „nije važno“, ili je u najmanju ruku – „manje važno“.
Projekat profesionalne orijentacije je upravo predvidio mogućnost relativiziranja pojma uspjeha učenika i njegova svođenja na puke školske ocjene, ili pak sutra – diplome. Stoga s razlogom zauzima kritički pristup prema poimanju i procjenjivanju upjeha, te direktno učestvuje u odgoju i obrazovanju one ličnosti kojoj je bitno i „kako“ i „zašto“ do neke „medalje“. On promatra i motivaciju, i vrijednosti, i sposobnosti, i interesovanja, i čitav drugi niz elemenata koji čine ličnost, a školske ocjene su samo jedna rubrika u tom nizu, jedan mogući simptom uspjeha.
„Problemi svih škola nesumnjivo su vezani za uspjeh učenika ( u strogom smislu riječi kao neuspješni učenici ne smatraju se samo oni sa slabim ocjenama, nego i oni koji ne rade svojim punim kapacitetom). Ako rezultat rada pojedinih učenika može biti bolji, onda nesumnjivo nisu iskoršćene sve mogućnosti. Vrlo često je u takvim slučajevima u pitanju nedostatak individualnog pristupa(…)“(Đorđević, 1966: 19) Navedenom tvrdnjom dotakli smo se, u prvom redu, pojma „uspjeha učenika“, te definisanja istog na manje uobičajen način (raditi punim kapacitetom), osvrnuvši se istovremeno i na put do postizanja istog (individualni pristup) .
Zorica Đorđević ukazuje na začetak jednog „novog“ shvatanja pojma „uspjeha“ u okviru obrazovanja i odgoja. Uspješan učenik nije samo „onaj koji polaže ispite s dobrim ocjenama odnosno koji se dobro prilagođava očekivanjima nastavnika“ (Mandić/Gajanović/Babić/Rakić, 1981: 25). Uspješan učenik je i onaj učenik „koji aktivno sudjeluje u cjelokupnom životu škole i koji stvaralački usvaja i primjenjuje znanje, pa makar i s nižom ocjenom završio školu. Profesionalna orijentacija mora da se prilagodi novom trendu shvatanja uloge ličnosti u sopstvenom profesionalnom osposobljavanju, i to danas i sutra. Ovakav pristup je sigurno teži i kompleksniji, ali je(…)najopravdaniji zbog toga to je humaniji, ekonomski poželjniji i društveno opravdaniji, jer vrijednost čovjeka treba gledati u cjelini, a ne parcijalno“ (Isto: 25).
Ako smo se složili da uspjeh učenika predstavlja mnogo širi pojam od onog koji smo „uzimali zdravo za gotovo“ nekoć, i podsjetili se da cilj škole, te „najveće priredbe naše kulture“(Hentig, 1997), a time i odgoja i obrazovanja je kvaliteta življenja; uspješno obavljanje rada (Mandić/Gajanović/Babić/Rakić, 1981); slobodna, samostalna, obrazovna i kulturna ličnost, takva koja će se permanentno usavršavati, multietnički i multikulturno izgrađivati i koja će voljeti i braniti svoju domovinu i čuvati njen integritet(Ajanović/Stevanović,1998); potpuno razvijena ličnost – duševno, djelatno i duhovno (Slatina: 2005), onda je profesionalna orijentacija njen najbliži (i možda i najjači!) instrument jer pretenduje direktno postizanje gore navedenih efekata.
