U svojoj novoj knjizi „Pablo Escobar: Moj život i moj zatvor“, Victoria priča svoju priču koja joj je pomogla da otkrije vlastiti glas i kao žene ali i kao majke. Također, poslužila joj je i kao katarza nakon godina tišine zbog straha da je neko ne napadne.Sada, oslobođena pakla u kojem je, prema vlastitom priznanju živjela, s vođom kartela u Medellínu, Victoria otkriva kako je sa samo 13 godina upoznala trgovca drogom, i kako je idealizirala svoj život uz njega. Pabloova udovica otvara se u poptunosti kada govori o snovima koji, ne samo da nisu ispunjeni, već su se pretvorili u pravu noćnu moru, piše Azra.ba.
-Izabrala sam ovu fotografiju za naslovnicu knjige jer mi se jako svidjela. Snimljena je na početku naše veze, kada sam bila još djetinjasta, puna mladosti i ideala. Jedva sam navršila 14 godina. Kada je snimljena, nisam imala pojma šta u moj život dolazi. U tom trenutku sanjala sam o domu koji će biti ispunjen djecom i životom u miru. Nažalost ništa od toga nije bilo – kaže Victoria.
U to vrijeme, suočit će se i s jednim od najgorih iskustava u životu – pobačajem. Abortirati u tako mladoj dobi nije bilo bezopasno, no, zbog neiskustva, nije dovodila u pitanje Pablovu odluku da je odvede doktoru za pobačaj.
-Imala sam 14 godina i Pablo mi nikada nije rekao šta se događa. Odveo me je s jednom damom i rekao mi da je to ono što trebam učiniti. Bila sam uplašena do smrti i tu je počela moja trauma. Vrlo brzo sam postala pokorna – otkrila je.
Doživjela je kaže razna poniženja od Pabla, naročito u periodu kad je činio najgora djela za njihov grad i lokalno stanovništvo.
-Sve je bilo jako teško. Njegove nevjere postale su dio moje svakodnevnice, a one su ponižavajuće za svaku ženu. I u vrijeme terorističkog napada Pablo je živio s ljubavnicom. Ili zamislite situaciju, trudna sam šest i pol mjeseci i u novinama pročitam da on ženi drugu!!?. To je bilo strašno. I te stvari nisam mogla izostaviti iz knjige.
Svojim pisanjem Victoria želi osnažiti sve žene koje žive u sličnoj situaciji te ih poziva da prekinu lanac straha i poniženja. Osvrnula se i na odnos djece s ocem.
-Moj sin je imao sedam godina kada smo počeli bježati, dok sam sa kćerkom bila trudna. Sa sinom sam o ovoj temi mogla razgovarati tek nakon Pablove smrti, s kćerkom ne. I danas razgovaramo o tome, jer je potrebno mnogo da bi se razumjela ova priča.
Jedan od razloga zbog kojih je skupila dovoljno snage da ispriča svoju priču je i želja da napokon prekine sve glasine vezane za njen život, te da sama ispriča kako je zapravo izgledao njen život sa Escobarom.
-Morala sam se suočiti s prošlim životom, kako bih uopće mogla pronaći sebe kao ženu, majku, kako bih konačno imala vlastiti glas koji nisam imala 35 godina. Osjećam odgovornost prema svojoj djeci. Ne želim da oni ili moji unuci znaju priču o svojoj baki i majci kroz televizijske serije koje su daleko od stvarnosti. Zato sam željela biti odgovorna za svoju priču, za bol za Kolumbijom. Za žrtve. Jer je istina da imam moralnu odgovornost i poštovanje prema njima, rekla je.
Na pitanje da li žali što je bila Pablova supruga, Voctoria nejasno odgovara:
-Vrlo je teško dati odgovor nakon što se taj život sagleda iz raznih uglova. Upoznala sam čovjeka koji je bio veoam drugačiji od čovjeka kakav je umro. Međutim, ova priča nesumnjivo izaziva mnogo boli, mnogo tuge i mnogo sramote. Ona je puna ličnog užasa i užasa koji je moja zemlja zajedno sa mojom djecom proživjela.