Ploča je, ustvari, parče ukrašenog drveta dužine 40, a širine oko 15 cm. Na vrhu ima dršku nalik dršci mača. Učenici mnogo vode računa o ovim pločama. Stružu im ivice da bi bile oble i po povšini stavljaju mast koja olakšava pisanje.
Ova metoda je slična prethodnoj, zato što se zasniva na pisanju. Izdvojio sam je zato što je važna, a i zato što je do danas zastupljena u većini afričkih zemalja: Sudanu, Somaliji, Senegalu, Čadu, Kamerunu, Mauritaniji i dr.
Sastoji se iz sljedećih koraka:
U prvoj fazi šejh na ploči čitko piše ajete koje učenik treba naučiti – Osmanskim rukopisom.
Zatim mu to slovo po slovo pročita i zada mu da to nauči pisati i recitovati.
Nakon toga naređuje da se ploča izbriše i da učenik isto to napiše iz svoje memorije.
Šejh sada ocjenjuje to što učenik napiše i prouči. Objašnjava mu kako će najljepše pisati, kako se pravilno drži olovka i kakav je položaj pri pisanju.
Kada se šejh uvjeri da je učenik savladao lekciju, prelazi na drugu, i sve tako.
Ono što se nauči na ovaj način ne može se zaboraviti, jer je naprosto “ukopano” u memoriju.
Sreo sam se sa nekim hafizima iz Mauritanije koji su se služili metodom ploča. Primijetio sam da znaju cijeli Kur’an kao što neko od nas zna svoje ime. Ploče se i dalje koriste i pored toga što su mushafi dostupni u većini islamskih zemalja.
Primjećuje se da je jedna od prednosti ove metode u tome što se uči ispravan način, uvježbava se rukopis i upoznava pravopis. Njen značaj je veći stoga što se odvija pod nadzorom iskusnog nastavnika koji je cio vijek proveo u obrazovanju.
On savjesno obavlja svoju dužnost i upozorava učenika na najsitniju grešku. Štaviše, skreće mu pažnju na slična mjesta u Kur’anu i diktira mu stihove koji olakšavaju pamćenje takvih mjesta. Nakon toga ih neće nikada zaboraviti, uz Allahovu pomoć.
Foto:Arhiv
