Ranija istraživanja pokazala su da prosječni urbani stanovnik zapadne Europe godišnje proguta i udahne 50.000 čestica plastike. Riječ je o minijaturnim česticama plastike koje u okoliš odlaze odlamajući se s komada plastičnog otpada u okolišu.
"Bilo bi naivno vjerovati da je plastika posvuda oko nas, ali ne i u nama", Guardianu je komentirao Rolf Halden s Državnog sveučilišta Arizone, gdje su on i suradnici pronašli način za detektiranje nevidljivo sitnih komadića plastike u ljudskom tijelu.
U svojim ispitivanjima koristili su 47 uzoraka pluća, jetre, slezene i bubrega, koje su dobili iz klinike za neurodegenerativne bolesti. Pokazalo se da je njihova metoda u stanju detektirati mikroplastiku u svim tkivima, kao i kemikalije poput bisfenola A, ono što na ambalaži proizvođači često ističu da je riječ o "BPA-free" proizvodu.
Haldenov suradnik iz istraživanja i kolega sa sveučilišta Varun Kelkar rekao je da znanost još nije otkrila najveći dio posljedica gomilanja plastičnih mikročestica u tkivima ljudskog organizma, što je direktna posljedica toga što medicina do sada nije imala pouzdane načine za otkrivanje tih nerazgradivih čestica u tkivima.
"Kad imamo bolju spoznaju što se nalazi u tkivima, možemo provesti bolje epidemiološke studije kako bismo vidjeli kakve su posljedice. Tako možemo bolje razumjeti potencijalnu opasnost po zdravlje", rekao je Kelkar.
Njihov suradnik Charles Rolsky rekao je i to da je čovječanstvo "u nekoliko desetljeća" prošlo put od oduševljenja plastičnim vrećicama do spoznaje o tome kolike su one prijetnja.
Mikroplastikom se smatraju plastične čestice manje od 5 milimetara, a nanočesticama manje od 0,001 milimetara.
Koliku prijetnju zdravlju one predstavljaju pokazuje između ostalog i to da se sve češće izloženost plastičnim česticama nastoji utvrditi čak i kod donatora organa.
Znanstvenici su najavili da će vrlo brzo pripremiti i objaviti za slobodno dijeljenje preko interneta svoju revolucionarnu metodu za ekstrakciju plastike iz tkiva, odnosno za mjerenje prisutnosti plastike u tkivima.