Društvo još ne poznaje do kraja unutrašnju motivaciju dobrog ponašanja djece i ne razumije prirodne procese koji dijete čine takvim. Zbog nedostatka tih uvida i nedovoljne povezanosti s prirodnim instinktima koji bi razvili takav odnos s dijetetom, primjenili smo metode za postizanje poželjnog ponašanja iz svijeta odraslih. Pri tom zaboravljamo da dijeca funkcionišu drugačije i da te metode, koje doduše daju rezultate, imaju razorne posljedice na proces sazrijevanja.
Zbog toga je nezrelost dosegla pandemijske razmere. Impulsivnost, stavovi ili-ili, teškoće s prihvatanjem promjena, neodgovornost, radikalizam, perfekcionizam, nedostatak unutrašnjeg osjećaja sopstvene vrijednosti i potreba za kompenzacijom materijalnim… To su simptomi i posljedice nedovršenih procesa sazrijevanja u djetetu, s kojima se proživi život bez sijvesti da smo mogli biti drugačiji. Većina tih karakteristika posljedica je uobičajenih vaspitnih metoda koje roditelji primjenjuju po inerciji, ne shvatajući koju cijenu zbog toga plaćaju i oni i dijete. Dobra je vijest da većina roditelja koji su imali priliku da se upoznaju s činjenicama i inuitivnijim pristupom koji propagira razvojna psihologija lako i brzo prepozna ispravnost tih uvida i dalje instinktivno mijenja odnos prema dijeci, pa onda ti isti roditelji svjedoče o znatnom poboljšanju odnosa i pozitivnim promjenama u dijetetu.
Prirodno sazrevanje dijece
Pitanje ne bi trebalo da bude kako postići poželjno i dobro ponašanje dijece te koju metodu i tehniku za to primjeniti. (Činjenica je da danas postoji bezbroj djelotvornih metoda za postizanje željenog ponašanja.) Pravo je pitanje kako postaviti zahtjev ili naredbu dijetetu i promjeniti mu ponašanje, a da to ne uspori ili omete razvoj njegove osobnosti i psihičko i emocionalno sazrijevanje. Nažalost, većina knjiga i edukativnih programa previđa taj dio i orijentisana je isključivo na metode koje dovode do željenog ponašanja dijeteta. Primjena tih metoda vaspitanja ima i nuspojave; i kao što je zakonom propisano navođenje nuspojava, koje uvijek postoje, na svim lijekovima i dodacima prehrani, tako bi i uz savjete o primjeni spomenutih vaspitnih metoda trebalo navesti posljedice i nuspojave primjene tih mjera na djetetu. Onda bi roditelji imali potpunu informaciju i priliku da odluče da li žele da predložene metode koriste ili ne.
Uobičajene metode vaspitanja možemo podjeliti na:
Metode zasnovane na buđenju alarma, tj. straha kod djeteta (prijetnje, podizanje glasa, vikanje, zastrašivanje djeteta batinama, kazne, ultimatumi…);
metode zasnovane na strahu od odvajanja (masovno preporučivani time-out koji podrazumjeva odvajanje djeteta, izolaciju i slanje u drugu prostoriju ili ćošak, povlačenje ljubavi kao kazna, šutanje i ignorisanje, posramljivanje…);
metode zasnovane na posljedicama, npr. kažnjavanju za nepoželjno ponašanje, tj. disciplinskoj mjeri za ponašanje koje nam se ne sviđa, uskraćivanju onoga za šta je djete emocionalno vezano ili ukidanju povlastica koje su mu važne. Ovdje treba razlikovati posljedice i mjere koje svaki roditelj mora da provodi kako bi zaštitio djete: ako se igra opasnim predmetima, moramo ga udaljiti ili mu ih oduzeti, ali ako mu oduzmemo omiljenu igračku jer se ponašalo nepoželjno, to je pogrešna disciplinska mjera o kojoj govorimo. Dio današnjih stručnjaka, edukovanih po bihevioralnom konceptu, i dalje podržava ovu metodu kao najmanje invazivnu i dobru alternativu mnogo drastičnijim metodama. Kada je svojevremeno uvedena u teoriju i praksu, još nisu bile poznate nuspojave s kojima bi se danas svako ko radi s dijecom morao upoznati.
