Vlasnici kuća autentične osmanske arhitekture u Mostaru s ponosom govore o svojim predcima i baštini, te vjerno čuvaju svoje nasljeđe koje je kako ističu bogatstvo cijeloga svijeta, jer turske kuće u Mostaru slove za najposjećenije stambene objekte u regiji.
Direktor turističke agencije Fortuna Mili Bijavica naglašava da turske kuće u Mostaru pod svoje okrilje svake godine prime stotine hiljada gostiju iz raznih krajeva svijeta noseći bogata iskustva i spoznaje iz grada na Neretvi o staroj kulturi i osmanskom blagu u tom podneblju.
„Kuća je s vanjske strane uvijek skromna a kad uđete vidite bogatstvo. Znači to je bio život za mene a ne za druge. To je bila orijentalna despocija ljudi koji su živjeli ovdje”, rekao je za Anadolu Agency (AA) Bijavica.
Najveći broj gostiju bez sumnje posjeti Bišćevića kuću koja se nalazi u blizini stare gradske jezgre i Starog mosta pa je turistima veoma dostupna i impresivna kako izgledom tako i doživljajem koji donose priče i običaji uz izuvanje obuće pri ulasku, do ispijanja kafe uz ćeif i fotografiranje u prostoriji koja je diljem svijeta poznata kao „Bišćevića ćoša“.
„Po ovoj sobi i po ovom ćošku je soba poznata svugdje u svijetu. To je jedna soba na dva isturena stuba na rijeci Neretvi, visoki 15 metara i to je zaista jedan prelijep pogled. To je ono gdje su pisci pričali o svjetlosti u Mostaru koja je Andrića probudila. Ovdje kad spavate i kad se probudite, u sobi s osam prozora, baš doživite tu svjetlost“, pojašnjava Bijavica.
Poznati pjesnik Zuko Džumhur je kako kaže bio redovni gost ove kuće, ali se sjeća i snimanja filma“ Bitka na Neretvi“ i dolaska brojnih poznatih ličnosti među kojima su bili veliki glumci Richard Burton i Silva Košćina.
“Ovdje su snimani iz one zemlje (EX YU) poznati filmovi kao i TV serija ‘Porobdžije’ sa Rejhanom Demirdžićem. Zuko Džumhur je bio redovni posjetilac ovdje i skoro sve sevdalinke i emisije o sevdahu su ovdje snimane“, tvrdi Bijavica.
Ovu kući po njegovim riječima preko turističkih agencija godišnje posjeti oko 100.000 ljudi iz raznih krajeva svijeta.
Ističe da ovdje dolaze sve turističke grupe, kojima se kuća objašnjava u dvije ili ti faze, dok im kustos tumači na raznim jezicima običaje, tradiciju i značaj tog objekta u kojem su posljednji živjeli Ahmet i njegova supruga Zehra. Kako nisu imali djece imovina je u vlasništvu rođaka, koji su pod koncesiju dali kuću turističkoj agenciji.
Nažalost, kako kaže Bijavica porodica Bišćević sačuvala je samo središnji dio kuće, jer od trojice braće dvojica s bočnih strana svoje dijelove su prodali, tako da su posljednji u lijevom krilu živjeli Grabovci a u desnom Lakišići. Sada je kako ističe to sve u fazi propadanja, a s obzirom na to da je u vlasništvu Grada Mostara vjeruje da će se jednom uraditi obnovu čitavog kompleksa.
Muslibegovća kompleks nastao je prije 300 godina u osmanskom periodu, kaže ponosni vlasnik Tadžudin Muslibegović koji je ovaj objekt nakon posljednjeg rata otvorio za posjetioce.
Pokazujući raskoš svoga nasljeđe ekipi Anadolu Agency (AA) pojašnjava kako se objekt sastoji se iz dva djela, porodičnog djela koji se zvao haremluk i ekonomskog koji se zvao selamluk.
„Kad je nastao kompleks nije bilo ulaznih vrata na haremluku i zidovi su znatno viši da bi se intimnost prostora sačuvala i da bi žene bez vela mogle biti u avliji“, govori Muslibegović naglašavajući da se tada kroz selamluk ulazilo u familijarni dio gdje postoje dva objekta.
Centralni dio je rekonstruisan 1871. godine, što je kako naglašava sedam godina prije nego što je Austro-ugarska došla u Bosnu i Hercegovinu.
„Stručnjaci za ovu vrstu arhitekture, procjenjuju da su ova kuća i Konak kneginje Ljubice u Beogradu dva najljepša objekta stambene arhitekture osmanskog perioda na Balkanu. Simbol na glavnom stambenom objektu je Davidova zvijezda koja je prije 100 i više godina bila je univerzalni simbol za sve tri monoteističke religije. Glavni stambeni objekat sastoji se iz četiri etaže. Objekat je ostao u potpunosti u originalnu. U ratu Božjom voljom nije izgranatiran tako da se autentičnost prostora sačuvala“, kaže Muslibegović.
Ulazni dio se zove hajat (arapska riječ, što u prijevodu znači život). U centralni dio glavnog objekta izložena je muzejska postavka gdje se nalaze dokumenti koje je familija sačuvala u arhivi iz osmanskog perioda koji su kako Muslibegović naglašava, jako bitni kod proučavanja historije Mostara i Hercegovine. Tu se nalaze i brojni predmeti od familije, a kako je objekt poslije rata po prvi put otvoren za posjetioce svu raskoš smogu vidjeti šire mase.
„Cilj nam je bio da kroz ovu kuću prezentiramo način života, kulture ishrane od ljudi koji su živjeli u osmanskom periodu. Kuća osim muzejske postavke je i hotel. To je podatak i u okviru Expedia, gdje je proglašena kao osmi najbolji hotel na svijetu. Najveći broj turista koji dođe su Amerikanci. On su nova kultura, njih zanima originalnost starih kultura i oduševljeni su. Ujedno ova kuća praktično prezentira visoki nivo standarda kulture, načina života i edukacije ljudi o osmanskom periodu“, zaključio je Muslibegović.
Stoljetne priče svakim atomom svoga zdanja najglasnijom tišinom kazuje Kajtazova kuća koja je stara oko 400 godina. Ona čuva vrijedne starine, među kojima je i jedna od najljepših originalnih musandera u Bosni Hercegovini.
Adis Kajtaz jedan od vlasnika Kajtazove kuće u Mostaru s bratom Anesom brine o ovom zdanju, koliko je to moguće, ali kako kaže teško je opstati bez pomoći države.
„Ovo je najstariji stambeni objekat sačuvan u svom originalnom obliku u okolini, u Mostaru i šire. Star je oko 400 godina“, tvrdi Adis navodeći kako je kuća bila daleko veća, od ovoga što posjetioci vide, jer kako ističe, ratni vihor blago osmanske arhitekture nije štedio.
„Ovo sve što vidite je samo pola bivše kuće. Znači kuća se sastojala iz dva simetrična djela i izgledala je kao otvorena knjiga, dakle potpuno identična soba u jednom i u drugom djelu kuće. U to vrijeme bar mi je otac govorio da su bili dijelovi kuće i s druge strane sokaka i iznad bašte, jer ovdje iza zida ima i bašta koja pripada kući tako da je to bio jedan kompleks. U ratu je izgorio drugi dio kuće“, kaže Adis, navodeći kako je i krov bio oštećen u djelu koji turisti posjećuju, ali je popravljen zahvaljujući donaciji i spašen od potpunog uništenja.
Iako turisti mogu uživati u samo jednom djelu kuće braća Kajtaz trude se pričom dočarati život iz kompletnog kompleksa koje su naslijedili od svojih predaka.
„Gore ima jedan koridor, jedan mali prostor i mala vrata u zidu, koja su sad zazidana s druge strane, ali u to vrijem su bila dupla vrata i to je bio jedini kontakt ženama s drugim dijelom kuće. Kad je neka od žena htjela dati jelo, piće ili kafu, otvorila bi jedna vrta spustila to, zatvorila i pokucala, a onda bi neko s druge strane isto preuzeo“, pričao je za AA Adis.
Naglašava da je to bila kuća mostarskog kadije koji je imao oko 40 kilometara zemlje u Mostaru. U kući je kako ističe svaka soba imala hamandžik ili kupatilo što znači da su ljudi i u to vrijeme održavali higijenu i bili zaista imućni.
„Ovo je bila veća kuća bogatih ljudi pa su u to vrijem imali i sluge, ljude koji su tu radili. Ja sam ponosan na tu kuću“, iskreno će Adis.
Stoga je sretan što je Kajtazova kuća, odnosno dio nje sačuvan u svom originalnom obliku i što je pod zaštitom je UNESCO-a.
„Dolaze ljudi iz čitavog svijeta da je vide. Većina gostiju su izuzetno zadovoljni s onim što vide i što čuju”, kazao je Adis.
Ističe da se kuća može vidjeti u brojnim serijama i filmovima, kao i muzičkim spotovima i reklamama.
„Ona ima svoju priču koju treba novim generacijama pričati. Čovjek koji je podigao ovu kuću bio je mostarski kadija, bio je školovan čovjek, pismen, čime bi se trebalo i ponositi.
Braća Kajtaz kažu kako u održavanje kuće ulažu koliko god mogu, jer žele da promoviraju kulturu osmanskog perioda u srcu Mostara i Hercegovine. No, zbog teške situacije u zemlji kažu oni, nemaju pomoć od države da bi konačno objekt neprocjenjive vrijednosti zauzeo mjesto koje mu pripada, kao pravom i istinskom čuvaru kulture i života ljudi koji su ostavili neizbrisivi trag iz vremena od prije četiri stoljeća.
„Brat i ja se brinemo o kući koliko možemo, jer ovo je mjesto koje zaista vrijedi, a do kad ćemo moći, ne znamo“, zaključuju braća Kajtaz iz Mostara.
