Slučaj mališana koji je tragično preminuo ostavljen na vrućini u roditeljskom automobilu u Kninu mnoge je potaknuo da se zapitaju kako je moguće zaboraviti vlastito dijete. Prema tekstu o sličnim tragedijama koji je još 2009. godine objavio The Washington Post, čini se da to i nije tako rijetko. I što je još važnije, nema veze s kvalitetnom roditeljskom brigom, njihovom pažnjom i ljubavi prema djetetu. Tekst čije dijelove ćete pročitati u nastavku je napisao Gene Weingarten, a za isti je dobio Pulitzerovu nagradu.
Optuženik čijem je suđenju nazočio The Washington Post bio je golem čovjek, preko 130 kilograma, ali u težini svoje tuge i srama činio se još većim. Pogrbio se naprijed u čvrstom drvenom naslonjaču koji ga je jedva držao, tiho jecajući dok mu je noga nervozno poskakivala ispod stola. U prvom redu među posjetiteljima sjedila je njegova supruga, izgledala je potreseno. Prostorija je bila poput grobnice. Svjedoci su blago govorili o toliko bolnim događajima da su mnogi izgubili prisebnost.
Optuženik čijem je suđenju nazočio The Washington Post bio je golem čovjek, preko 130 kilograma, ali u težini svoje tuge i srama činio se još većim. Pogrbio se naprijed u čvrstom drvenom naslonjaču koji ga je jedva držao, tiho jecajući dok mu je noga nervozno poskakivala ispod stola. U prvom redu među posjetiteljima sjedila je njegova supruga, izgledala je potreseno. Prostorija je bila poput grobnice. Svjedoci su blago govorili o toliko bolnim događajima da su mnogi izgubili prisebnost.
MEDICINSKA SESTRA PLAKALA NA SVJEDOČENJU
Kad je bolnička medicinska sestra opisivala kako se optuženik ponašao nakon što ga je policija prvi put dovela, zaplakala je. Bio je gotovo katatoničan, sjetila se, čvrsto zatvorenih očiju, ljuljajući se naprijed-nazad, zaključan u nekoj nedokučivoj privatnoj muci. Uopće nije mogao progovoriti, sve dok medicinska sestra nije sjela kraj njega i uhvatila ga za ruku. Tek tada se pacijent počeo otvarati, a ono što je rekao je da ne želi nikakav sedativ, da ne zaslužuje predah od boli, da želi sve to osjetiti, a zatim i umrijeti.
Optužen je za ubistvo. Nijedna bitna činjenica nije bila sporna. Miles Harrison (49) bio je ljubazna osoba, marljiv poslovni čovjek, savjestan otac do tog dana prošlog ljeta - zaokupljen problemima na poslu, pozivima na mobitel - kad je zaboravio ostaviti sina Chasea u vrtiću. Mališan je polako umirao, privezan za autosjedalicu gotovo devet sati na parkiralištu u Herndonu usred julske vrućine.
Bila je to neobjašnjiva i neoprostiva pogreška, ali je li to bio zločin? To je bilo pitanje o kojem će odlučiti sudija. Suđenje je potrajalo tri dana. Jedna pored druge u stražnjem dijelu sudnice sjedile su dvije žene koje su satima putovale na suđenje. Za razliku od gotovo svih ostalih na klupama za posjetitelje, one nisu bile rodice ili saradnice ili bliske prijateljice optuženog.
U SAD-U SE OVAKVE TRAGEDIJE DOGAĐAJU 20-AK PUTA GODIŠNJE
Kad je suđenje završilo, Lyn Balfour i Mary Parks otišle su tiho, ne skrećući pažnju na sebe. Nisu željele biti tamo, ali osjećale su dužnost kako prema optuženiku, tako i na puno složeniji način prema sebi. Bilo je to u najmanju ruku neobično - troje ljudi zajedno na jednom mjestu koji dijele istu srceparajuću historiju. Sve troje slučajno su ubili svoju djecu na identičan, nerazumljiv, moderan način.
"Smrt od hipertermije" službeno je objašnjenje. Kad se to dogodi maloj djeci, činjenice su često iste... Inače pun ljubavi i pažljiv roditelj jednog je dana zauzet ili rastresen, uznemiren ili zbunjen promjenom njegove svakodnevice i jednostavno - zaboravi dijete u autu. To se u Sjedinjenim Američkim Državama događa 15 do 25 puta godišnje, od proljeća, kroz ljeto do rane jeseni.
Prije dva desetljeća to je bilo relativno rijetko. Ali početkom devedesetih, stručnjaci za sigurnost automobila rekli su da prednji zračni jastuci na suvozačkoj strani mogu ubiti djecu i preporučili su da se dječja sjedala pomaknu na stražnji dio automobila, a zatim zbog još bolje sigurnosti da dječja sjedalica bude okrenuta prema stražnjem dijelu. Malo ko je predvidio tragične posljedice smanjene vidljivosti djeteta... Pa ko im može zamjeriti? Kakva to osoba zaboravlja bebu?
TO SE MOŽE DOGODITI SVAKOME
Ispostavlja se da to čine bogati. I siromašni i srednja klasa. To rade roditelji svih dobnih skupina. Majke će to učiniti jednako vjerojatno kao i očevi. To se događa kronično odsutnim i fanatično organiziranim, fakultetski obrazovanim i marginalno pismenim. U posljednjih 10 godina to se dogodilo zubaru. Poštanskom službeniku. Socijalnom radniku. Policajcu. Knjigovođi. Vojniku. Električaru. Protestantskom duhovniku. Budućem rabinu. Medicinskoj sestri. Građevinaru. Dogodilo se to savjetniku za mentalno zdravlje, fakultetskom profesoru i pizza majstoru. Dogodilo se to pedijatru. To se dogodilo raketnom znanstveniku.
Prošle godine to se dogodilo tri puta u jednom danu. Bio je to najgori dan dosad u najgoroj godini dosad u fenomenu koji ne daje znak da jenjava. Činjenice se u svakom slučaju malo razlikuju, ali uvijek postoji užasan trenutak kada roditelj shvati što je učinio, često telefonskim pozivom supružnika ili njegovatelja. Nakon toga slijedi mahniti sprint do automobila. Ono što tamo čeka je najgora stvar na svijetu.
SVAKA PRIČA JE JEZIVA NA SVOJ NAČIN
Svaki slučaj ima svoj vlastiti jezivi potpis. Jedan je otac parkirao svoj automobil uz teren lokalnog sajma i dok je otkrivao tijelo svog sina, odjekivala je vesela glazba i zabava. Drugi muškarac, želeći brzo završiti svoj život, pokušao je oduzeti pištolj policajcu na mjestu događaja. Nekoliko ljudi - uključujući Mary Parks iz Blacksburga - odvezlo se sa svog radnog mjesta u vrtić kako bi pokupili dijete za koje su mislili da su ga ostavili, a nisu primijetili leš na stražnjem sjedalu.
A zatim tu je i poslovni čovjek iz Chattanooge u američkoj saveznoj državi Tennesseeju, koji mora živjeti s ovim - alarm s detektorom pokreta aktivirao se tri puta u njegovu automobilu koji je bio parkiran na vrućini. Ali kad bi pogledao van, ne bi vidio da se iko mota oko automobila. Zato je daljinski deaktivirao alarm i mirno se vratio na posao.
Možda ne postoji čin ljudskog neuspjeha koji u osnovi više preispituje stavove našeg društva o zločinu, kazni, pravdi i milosrđu. Prema statistikama, u oko 40 posto slučajeva vlasti istražuju dokaze i utvrđuju da je smrt djeteta bila užasna nesreća - pogreška u pamćenju koja donosi doživotnu kaznu krivnje daleko veću od bilo koje što je sudac ili porota mogu izreći - i ne podižu nikakve optužbe. U ostalih 60 posto slučajeva, raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući ih na u osnovi identične zakone, vlasti odlučuju da je nehaj bio toliko velik, a ozljeda toliko teška da se to mora nazvati teškim kaznenim djelom i mora se striktno provoditi.
ISTI SLUČAJEVI, RAZLIČITE PRESUDE
