Tipkala sam poruku na mobitelu držeći sina u naručju. U jednom -momentu on je svojom nemirnom ručicom udario po ekranu mog “pametnog“ telefona, koji je tako “pametan“iznenada “poludio“ i izlistao nekoliko komandi, da bi na kraju sam pozvao jedan od brojeva iz mog imenika. Brzo prekinuh poziv. Broj je bio sačuvan u mom mobitelu, al ne i u mojoj memoriji. Otkad koristimo ove pametne uređaje, izgleda da nam naša pamet sve manje treba.
Nekoliko sati kasnije stiže mi poruka sa broja koji pozvao slučajni udar mog sinčića. Preko viber opcije, isto tako pametne, vidjeh da je vlasnik broja prijateljica sa kojom se nisam čula nekoliko godina, a o kojoj sam intenzivno razmišljala prije nekoliko dana. Život nas je odveo na dvije strane i nekako se kontakt izgubio. Kad sam vidjela da je ona u pitanju bila sam ugodno iznenađena. Ni ona nije imala moj broj, ali kada je ugledala propušten poziv, odmah ga se sjetila. Slučajnost ili ne?
I tako stupismo u razgovor. Ništa tu ne bi bilo čudno, još manje vrijedno pomena, da mi ona ne reče kako sam joj često padala na pamet, te da je baš prethodne noći mislila na mene. Kaže, sjećala se momenata našeg druženja, dolaska meni u posjetu i đilbaba koji sam oblačila kada sam namaz obavljala kod kuće. Da li se slučajno sjetila svega toga? Da li se sve ovo slučajno dogodilo? Znala sam da nije.
Priča mi kako je razmišljala da počne obavljati namaz i kako bi joj možda bilo lakše kada bi imala jedan takav praktičan odjevni predmet poput onog koji je više puta gledala na meni. Na tu izjavu srce mi je zatreptalo. Drag insan je dobio poziv na namaz, poziv u spas, zar postoji ljepša vijest!? Kaže, mislila je o meni, tražila načine da me kontaktira, ali nije uspjela. Ali onog momenta kada je počela razmišljati o namazu i povezala sjećanja na mene sa obavljanjem namaza, Gospodar nas je spojio! Allahu ekber! Nisu prošla ni 24 časa otkako je razmišljala o tome, a mi smo već razgovarale, i sve to naizgled zbog nemirnih ručica moga dječaka koji je nas je sasvim slučajno povezao. Možda će ovaj događaj neko vidjeti baš takvim – slučajnim spletom okolnosti, ali vjernik zna da ništa nije slučajno, a ovakve situacije samo jačaju to uvjerenje. Ja sam sigurna da nas je bez imalo slučajnosti spojio Svemogući, baš onda kada je On odlučio da se to desi, i iz razloga samo Njemu, Sveznajućem, poznatog.
U ovom događaju vidjela sam, po ko zna koji put do sada, milost i moć Gospodara. Moja prijateljica je bila šokirana. Kaže ne može vjerovati. Ja mogu. Allah, dž.š., nam svakodnevno šalje znakove Svoje milosti, Svoje veličine, Svoje dobrote, samo ih je nekad teško vidjeti. Posebno je teško spoznati ih samo razumom, isključenog srca, ali oni su tu. Podsjećaju nas na to da nam je Gospodar naš blizu, da nas čuje, da nas vidi, da zna naše želje i potrebe, nerijetko bolje nego što ih mi sami znamo. “A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…” (el-Bekara, 186).
Srećna sam svaki put kad osjetim da je Gospodar tu…u blizini. Kad posvjedočim nekom malom čudu koje jača moj iman, bez obzira da li se desi meni, ili nekome od meni bliskih osoba. Insani smo, zaboravni, a ovakve stvari su jak podsjetnik da nikad, ali baš nikad nismo sami. Da je tu uvijek Onaj koji sve čuje, sve vidi i sve zna! Koliki samo smiraj i snaga leži u toj spoznaji. Allahu ekber!
Navedene utiske dijelim sa pomenutom prijateljicom. Ćuti. Neki teret je pritiska, osjećam to. Pitam je šta se dešava. Ne iz radoznalosti, već iz želje da joj pomognem, ako ikako budem u mogućnosti. Znam koliko je zatvorena. Isto tako znam da ima potrebu da podijeli svoj teret sa nekim. U prošlosti sam to bila ja. Izgleda da sam i sada. Ni to nije slučajno. Pominje mi nekoliko stvari koje su se desile. Smrt jednog roditelja, spontani pobačaj…teške stvari, iskušenja, a opet ni blizu toga koliko je teška njena izjava koja slijedi nakon toga: „Bojim se da mi je sve ovo kazna i da će toga još više biti.“ Sva sam se naježila zbog težine tih riječi. Osjećam teret koji pritiska njenu dušu, a znam da je dobar insan, pošten, čestit, fino odgojen, obrazovan…O kakvoj kazni govori!?! Kaže boji se, a ne kaže čega. Kaže da samo Boga ima. A opet, očekuje kaznu od Njega. Subhanallah!
Ne, ona nije sama. Ima predivnog sina i finog muža. Mnogo više nego što većina žena ima. Ali ona nema smiraj. Šejtan je iskoristio njene slabosti i približio joj se kroz bolna iskušenja, umjesto da je ta ista iskušenja približe Uzvišenom. Sada je zaboravila na Njegovu milost i živi u strahu od Njegove kazne, a istovremeno osjeća koliko joj je On potreban. Ne umije da pomiri te dvije kontradiktornosti u sebi. Zapravo, nije ih ni mogla verbalizovati. Nije ih mogla priznati sebi, kamoli kome drugome. Pričam joj kako je Allah Najmilostiviji od milostivih, kako Njegova milost ne obuhvata samo vjernike, već sva živa bića, kako je On taj Koji mnogo prašta, Koji prima pokajanje robova Svojih i raduje mu se, kako Njegova milost pretiče Njegovu srdžbu… Pa zašto bi nju kažnjavao? Kažem joj da je Gospodar voli, a da je ona ta koja samu sebe kažnjava. Ona i dalje ćuti. Uvjeravam je da će On, ako ga iskreno zamoli, bez sumnje, oprostiti sve ono što ona samoj sebi ne može oprostiti. Pitam je zar ne vidi Njegovu milost i Njegovu ljubav prema njoj u činjenici da je poziva na namaz, te da nas je povezao baš onda kada sam joj bila potrebna. Zar ne vidi koliko je Gospodar svemoguć, da je znao šta joj dušu tišti, a da nije ni riječi rekla o tome. Kaže da sada vidi i da joj suze liju dok mi piše. Suze olakšanja. Elhamdulillah!
Nakon ovog razgovora sam dugo razmišljala o tome kako se sve dešava sa nekim razlogom, te da nikad, baš nikad ne smijemo posumnjati u moć i milost našeg Gospodara. On nam u Svojoj Knjizi poručuje: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53) Nemamo pravo kažnjavati sebe, vjerovati da za nas nema oprosta, da nas je Gospodar zaboravio, napustio. Ne nasjedajmo na te zamke koje čovjeka bacaju u očaj, depresiju, u nevjerovanje. To znači da mi zapravo ne poznajemo svoga Gospodara. Ako znamo da nas On poziva na oprost, da nam obećava oprost ako se iskreno pokajemo i vratimo se vjeri, te ako nas On lično poziva na to da ne gubimo nadu u Njegovu milost, odakle nam hrabrost da presudimo sami sebi!? Da ne govorim o tome odakle nam hrabrost da sudimo drugima, umjesto da ih pozivamo pod okrilje Allahove milosti, upute i spasa. Ni u Džennet nećemo ući našim djelima, već isključivo Allahovom milošću. Ovo nikad ne smijemo zaboraviti! Moramo imati najljepše mišljenje o svome Stvoritelju. Nije nas stvorio da nas kažnjava! Stvorio nas je da mu ibadet činimo, a nakon toga da vječno uživamo. A na nama je da li ćemo, i u kojoj mjeri, ispuniti naš zadatak.
Stoga, pružajmo nadu jedni drugima, tražimo pozitivno u svemu, motivišimo na zahvalnost, na pokajanje nakon grijeha, olakšavajmo, a ne otežavajmo, budimo samilosni ukoliko želimo da se Uzvišeni i nama smiluje, budimo zahvalni na svim blagodatima koje nas okružuju. Vjerujmo da nas Gospodar voli. Nekad je dovoljno samo nekoliko riječi pa da nekome skinemo silni teret s prsa, ne našom zaslugom, već Allahovom voljom.
Gospodar je kroz ovaj događaj pokazao milost prema mojoj prijateljici, kao i prema meni samoj. Dokazao je da zna šta želimo, makar to nikad ne izgovorili naglas. On zna naše misli. On zna naše dove koje su u srcu. On zna naše potrebe.„On zna šta na nebesima i na Zemlji postoji i zna šta krijete i šta pokazujete; Allah zna svačije misli.“ (Et-Tegabun, 4.) Zaista, kada sve ovo shvatimo znamo da nam je dovoljan Allah u životu i da je On divan zaštitnik robovima Svojim. Primjeri Njegove ljubavi prema nama su svugdje oko nas, a Njegov plan za svakog od nas postoji, makar ga mi nekad vidjeli kao puki slijed slučajnosti. Tražimo ovakve primjere u našim životima kao motivaciju da budemo bolji vjernici, bolje osobe, da olakšamo život i sebi i drugima. Jer, ništa se ne dešava slučajno!
