Kada kažemo strast ili prohtjev time podrazumijevamo nagone našeg nefsa, a stalno ispunjavanje tih nagona dovodi do duhovnog slijepila.
U tom slijepilu rob zaboravlja na svoju primarnu zadaću, ne vidi i ne čuje istinu. Duša i um se u takvom stanju okreću ka niskim tjelesnim uživanjima i počinju služiti nefsu. Neko je davno od pobožnjaka rekao da je ispunjavanje svake nefsanske želje ustvari robovanje strastima, a u prilog tome govori i slijedeći kur’anski ajet:
„Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?“ (El-Džasije, 23)
Zapečaćenost srca znači gubljenje svih duhovnih vrijednosti, odnosno nemogućnost pronalaska niti jednog puta za postizanje duhovnosti, i zaborav samog sebe u potpunosti. Kao što Uzvišeni Allah kaže:
„…. i ne povodi se za strašću da te ne odvede sa Allahova puta; one koji skreću sa Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će račun polagati.“ (Sad, 26)
Neki učenjaci smatraju da je temelj svakog grijeha i gafleta (nemara) zadovoljstvo vlastitim nefsom, dok u osnovi svake pokornosti, duhovne budnosti i čednosti leži nezadovoljstvo vlastitim nefsom.
Onaj ko spozna Allaha, dž., on živi spokojno i to mogu potvrditi svi oni koji su se okrenuli vjeri i počeli da je iskreno prakticiraju i njene postulate primjenjuju u svom životu. Onaj ko dane provodi trošeći vrijeme na beskorisne stvari i ko teži dunjaluku taj je uvijek u problemima, a pametan je onaj ko je uvijek zauzet istraživanjem vlastitih mahana.
Pobožnjaci su davno kazali da srce koje je rob u rukama strasti, ne može pronaći duhovne dragulje (spoznaju Allaha i ljubav prema njemu).
Kako da onaj ko slijedi prohtjeve krene ka Uzvišenom Allahu (bude istinski upućen)? Kako da se nemarni nada božijoj blizini? Ko provede život trčeći za bezvrijednim stvarima, on se ne može uzdići u više svjetove. Zato svaki vjernik, kada dođe u situaciju da se povede za strastima, treba da se pokaje i razmisli o stanju vlastitog srca. Treba da moli i preklinje Uzvišenog Allaha da ga učvrsti na istini, sačuva gafleta (nemara prema istini) sve do njegove smrti.
U tom smislu je Poslanik, a.s., učio slijedeći dovu koja nam je dobar putokaz u takvim situacijama: „Gospodaru moj! Ne prepusti me samome sebi (vlastitom nefsu) ni koliko je treptaj oka!“
