Foto: Press/Wikimedia Commons
Mnoge osobe u povijesti su ostale zapamćene kao veliki osvajači, vladari ili dobročinitelji, ali uz neke od najpoznatijih vezani su užasi o kojima se rijetko govori.
Julije Cezar i Aleksandar Veliki su zapravo bili koljači i nemilosrdni mučitelji naroda koje su pokorili. Kolumbo, u svim udžbenicima uglavnom kratko naveden kao "istraživač koji je otkrio Ameriku" (iako je i to upitno), također je bio okrutni kolonizator koji je u svakoj prilici porobljavao i ubijao urođenike.
Tu su i neke od figura koje su u javnosti općeprihvaćene kao pozitivci i dobrotvori, ali svojim djelima znatno odskaču od tog imidža - recimo, Mahatma Gandhi izjavljivao je da se "Afrikanci ne bi trebali miješati s Indijcima", a Majka Tereza tvrdila je da je "dobro da siromašni pate kao Krist na križu".
Važno je napomenuti kako vrijeme najčešće ne čini dobro povijesnim figurama jer se standardi stalno mijenjaju - kad je Kolumbo plovio, bilo je sasvim normalno potamaniti domoroce na novootkrivenom kontinentu. Ljudi s ovog popisa su (uglavnom) proizvod svog vremena i zato ih ne treba previše osuđivati, ali je dobro znati i njihovu mračnu stranu.
Majka Tereza
Rođena kao Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, Albanka iz Skopja, u službi časnih sestara osnovala je katoličku zajednicu u indijskoj Kalkuti. Tamo je otvarala brojna skloništa, škole i hospicije za starije, a sa svojom redovničkom zajednicom uskoro se proširila i u druge indijske gradove.
Puno godina radila je na humanitarnim akcijama diljem svijeta, posjećivala je papu Pavla II., a ordenima ju je odlikovao i Franjo Tuđman. Beatificirana je 2003., šest godina nakon smrti, a danas važi kao moderni simbol kršćanskog djelovanja i milosrđa.
Međutim, postoji više velikih problema u njenom djelovanju, zbog kojih mnogi smatraju kako je Tereza bila samo dobar projekt Katoličke crkve za odnose s javnošću.
Za početak, Majka Tereza bila je kršćanski fundamentalist najgore vrste. Tvrdila je kako je "abortus najveći neprijatelj mira" (što se odnosilo i na žene silovane u ratu), a za sirotinju za koju se brinula u Indiji je izjavila da "postoji nešto predivno u tome da pate poput Krista na križu" te da "svijet dobiva puno njihovom patnjom".
Fundamentalistički stavovi još se i mogu oprostiti redovnici rođenoj na samom početku 20. stoljeća, ali ni operativni dio nije funkcionirao baš najbolje.
U svojoj knjizi Misionarska poza: Majka Tereza u teoriji i praksi, novinar Christopher Hitchens opisao ju je kao ženu koja zapravo ne brine za siromašne, nego ih iskorištava za širenje kršćanskog fundamentalizma. Prema svjedočanstvima iz knjige, uvjeti u ustanovama njene organizacije bili su izuzetno loši - iako je primala milijune dolara (od toga dio i od mutnih bogataša), procjenjuje se da je do najsiromašnijih došao samo mali postotak donacija.
Iako je vječito propagirala siromaštvo, kada se razboljela, otišla se liječiti u modernu američku bolnicu. Zbog toga joj mnogi zamjeraju i licemjerje.
Kristofor Kolumbo
Kolumbo, unatoč čestoj zabludi, nije pokretao svoje ekspedicije prema Americi zbog istraživačkih motiva ili znatiželje. Ideja je bila puno praktičnija: tražio je zapadni put do Indije kako bi olakšao trgovinu začinima, koja je u to vrijeme donosila ogromnu zaradu. Međutim, nije znao da između Europe i Indije postoji američki kontinent - zbog toga je domoroce i nazvao Indijancima, misleći da je u Indiji.
Urođenicima je dolazak španjolskih brodova iz Europe donio ogromnu nesreću. Članovi njegove ekspedicije činili su razna zvjerstva nad domaćim stanovništvom - silovanja su bila čak i dokumentirana u zapisima. Ako urođenici nisu donijeli količinu zlata koju su Kolumbo i članovi posade propisali, oni su im odsjekli ruke i ostavili ih da iskrvare.
Također, neki povjesničari smatraju Kolumba "ocem modernog ropstva". U to doba trgovina robovima iz Afrike je u Europi bila vrlo profitabilna - Kolumbo je želio napraviti konkurenciju takvoj praksi porobljavanjem lokalnog stanovništva u Sjevernoj i Južnoj Americi. U tome je i uspio tako što je prevezao velik broj američkih robova u Španjolsku. Kad su se lokalci u današnjoj Dominikanskoj Republici pobunili, jednostavno ih je pobio.
Postoji i dio za koji nije bio direktno kriv, koji je izazvao veliko zlo - donošenje europskih bolesti, na koje domaći ljudi nisu bili imuni. Tadašnji stanovnici Sjeverne i Južne Amerike vrlo su lako umirali od najbezveznijih europskih bolesti - to je višestruko smanjilo broj stanovnika.
Prema nekim procjenama, kombinacija ubijanja, porobljavanja i bolesti je u sto godina od Kolumbovog dolaska smanjila broj stanovnika u Americi za čak 90%.
Ban Jelačić
Josip Jelačić Bužimski, rođen u Petrovaradinu, bio je hrvatski, dalmatinski i slavonski ban sredinom 19. stoljeća u tadašnjoj Habsburškoj monarhiji.
U Hrvatskoj je danas nacionalni junak s nizom važnih posmrtnih privilegija, kao što su naziv centralnog trga u Zagrebu i lik na novčanici. Razloga za to je puno: ukinuo je kmetstvo u svojim banovinama i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor te time napravio značajne stvari za hrvatsku autonomiju unutar Habsburške monarhije - nakon njegove inicijative hrvatski jezik postao je službeni, a hrvatska vlada počela je djelovati.
Treba biti pošten pa reći kako Jelačić kmetstvo nije ukinuo, nego je samo javno objavio da je ono već ukinuto. Ukinuo ga je još car Josip II. preko 60 godina ranije - ipak, u to vrijeme su vijesti putovale sporo, pa je Jelačić javnim proglasom stao na kraj onima koji su još uvijek kmetove držali u feudalnom odnosu.
Jelačić je prema drugim narodima bio puno manje obziran. Kada su 1848. krenuli prosvjedi za građanske slobode i veću autonomiju (dakle, za istu stvar za koju se ban borio) u današnjoj Mađarskoj i Austriji, Jelačić je veselo stao na stranu carske vojske i ugušio ustanke. Mađarska je tada imala pretenzije prema hrvatskom teritoriju pa je takva odluka iz nekih aspekata razumljiva, ali je banovo djelovanje na kraju ipak ispalo prilično licemjerno.
Neki, uključujući Karla Marxa, spominjali su i brojne pljačke, silovanja i palež nakon usvojenih reformi u tadašnjoj Hrvatskoj. Za kraj, Jelačić je oženio groficu Sofiju Stockau, koja je u to vrijeme imala 16 godina i bila je 32 godine mlađa od njega, a umro je od sifilisa.
Coco Chanel
Coco Chanel jedna je od najpoznatijih francuskih i svjetskih dizajnerica svih vremena, a njen brend i danas je simbol prestiža i stila. Jedina je dizajnerica na popisu 100 najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća časopisa Time, a casual stil koji je uvela aktualan je i više od 50 godina nakon njene smrti.
Ugledna dizajnerica i poduzetnica zapravo je bila okorjela nacistkinja. Chanel je mrzila Židove i podržavala je Hitlera te nije bila uz naciste samo deklarativno - aktivno je radila kao špijunka za nacističku špijunsku službu. Još na početku 2. svjetskog rata uočila je priliku da otimanjem imovine Židovima ostvari puno vlasništvo nad tvornicom parfema.
1943. je čak aktivno radila na planu nacističkog osvajanja Madrida, a njena uloga bila je komunikacija između nacista i Winstona Churchilla. Upravo ju je Churchill nakon rata oslobodio kazne zbog suradnje s nacistima, a neki smatraju da je to učinio jer je Chanel znala previše o simpatizerima nacista među Britancima.
Mahatma Gandhi
Njegovo ime na sanskrtu znači "velikodušan" i do danas je ostao poznat kao jedan od simbola borbe protiv engleskog imperijalizma te zagovornik mirnih metoda ostvarenja slobode. Zagovarao je religijski pluralizam, mirno rješenje problema i ideje koje su u ono doba bile vrlo progresivne i pozitivne - tako je i on generalno pozitivan lik.
No postoje i neka njegova uvjerenja koja se, barem danas, smatraju duboko problematičnima. Recimo, kada je pisao parlamentu današnje Južnoafričke Republike, Gandhi je naveo da se "čini da u Koloniji prevladava opće uvjerenje da su Indijci malo bolji, ako su uopće bolji, od divljaka ili domorodaca Afrike".
Pisao je i sanitarnoj inspekciji u Johannesburgu da se "moraju maknuti crnčuge" iz lokalne bolnice jer je smatrao da se kuga koja je tada harala neće povući "dok god Indijci i Afrikanci borave zajedno u zgradi".
Neki čak smatraju da je Gandhi surađivao s britanskim kolonijalnim vlastima kako bi potaknuo rasnu segregaciju u današnjem JAR-u. Ipak, kako napominje njegov unuk Rajmohan, Gandhi je i uz danas neprihvatljive stavove bio puno progresivniji i radikalniji od velike većine Indijaca tog vremena.
Nikola Šubić Zrinski
Slavni hrvatski vojskovođa bio je jedan od naših najvećih državnika, a zbog svojih vojnih uspjeha stekao je svjetsku slavu. S 400 Hrvata obranio je Peštu te je imao još nekoliko velikih uspjeha protiv Osmanlija, a najpoznatiji je po svojoj ulozi u obrani Sigeta pod osmanskom opsadom. Tamo je Zrinski i poginuo, junački braneći grad do zadnjeg daha.
Ono čime se Zrinski nije proslavio bio je njegov odnos prema kmetovima. Pred Kaptolom u Zagrebu imao je niz sporova jer su se feudalci i niže plemstvo žalili na njega - naime, Zrinski je prema kmetovima bio vrlo strog i nasilan te ih je maltretirao. Zbog takvog nasilnog djelovanja i sam Kaptol ga je 1544. godine odlučio tužiti.
Ipak, moguće je da je Kaptol imao skrivene motive žalbi na Zrinskog jer su njegovi kmetovi bili oslobođeni plaćanja crkvene desetine. To je Kaptolu, naravno, smetalo, a uz njihovu moć u to vrijeme nije bilo teško izmisliti nešto kako bi se nepodobnima smanjio utjecaj.
John Wayne
Ne postoji osoba koja ne zna za jednu od najvećih ikona pop-kulture 20. stoljeća i najpoznatijeg kauboja s ekrana svih vremena. Konjanici, Rio Bravo, Pljačkaši vlaka i Rio Lobo samo su neki od filmova u kojima Wayne glumi stereotipnog western kauboja, koji uvijek uspije sve negativce prebiti ili ubiti te na kraju filma ostati živ uz neki pamtljivi one-liner.
Wayneova stvarna osobnost bila je puno manje blještava i plemenita od one na filmovima. Većinu života važio je za radikalno konzervativnog glumca - aktivno je progonio kolege ljevičarskih stavova proglašavajući ih komunistima, što im je u Americi pedesetih pravilo ogromne probleme u karijeri.
Uz progon "komunista", Wayne je bio i dežurni ratni huškač - producirao je i djelomično režirao film Zelene beretke, kojim se promovirao odlazak mladića u rat u Vijetnamu, a posjetio je i tamošnje vojnike. Iako je aktivno podržavao rat, sam je vojsku izbjegao - prvo je zatražio izuzeće, a nakon toga ga je spasio Hollywood.
Ni rasizam mu nije bio stran - u intervjuu za Playboy 1971. Wayne je izjavio da "vjeruje u nadmoć bijelaca dok ne educiraju crnce da postanu odgovorni" i da su "lokalni Indijanci sebično željeli zadržati zemlju za sebe, a takozvano otimanje zemlje je bilo samo borba za opstanak". Nakon što je na dodjeli Oscara 1973. Marlon Brando prepustio govor Indijanki Sacheen Littlefeather, koja je govorila o prikazu urođenika na filmovima, osiguranje je moralo držati Waynea da ju ne makne s bine.
U današnjoj pošasti političke korektnosti posmrtna hajka na Johna Waynea može se činiti neopravdanom ili besmislenom, ali u njegovom slučaju kontekst ne spašava stvari - njegovi stavovi su i u njegovo vrijeme široj javnosti bili neprihvatljivi i odurni.
