Rat i poraće, teške socijalne prilike i nerazumijevanje okoline razdvojili su brojne porodice u BiH, udaljili prijatelje te razorili ljubavne priče koje su tek trebale biti napisane. Mnoge majke još uvijek traže svoju djecu, djeca roditelje, sestre braću, prijatelji prijatelje, piše Večernji list BiH.
Neki od njih sreli su se u tramvaju, trgovini, a nisu prepoznali da su im to najbliži, nerijetko braća odrastaju u komšiluku, a da ni ne znaju što su jedan drugome.
Izgubljeni nećak
Na stotine je priča koje slamaju srce, a kako bi barem neke od njih dobile sretan završetak, prije desetak godina osnovana je grupa na Facebooku “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe”. Grupu kojoj se svakodnevno obrati na desetke ljudi u potrazi za svojim najdražima osnovala je 2008. godine Indira Rahmanović Kovačević iz Tešnja. Na ovaj korak ju je ponukala potraga za izgubljenim članom vlastite porodice.
– Namjera grupe bila je pronaći prvenstveno sina mog pokojnog brata koji je život izgubio u saobraćajnoj nesreći u Vinkovcima, a maleni je ostao živjeti s majkom sve do izbijanja rata u Hrvatskoj. Od tada gubimo trag o njima. Uz ovog dječaka, želja mi je bila i pronaći svoje školske prijatelje s kojima sam dijelila 12 prelijepih godina svog života – počinje Indira priču o osnivanju spomenute grupe na Facebooku.
Njezina potraga za bratovim sinom bila je dugotrajna i iscrpljujuća, a u traženje su se uključile stotine ljudi, koji su se odmah nakon osnivanja grupe istoj priključili. Priča je završila sretno, i to nakon sedam godina.
– Pronašla sam ga prije sedam godina u Berlinu, i njega i njegovu majku. Zove se Amel Kovačević i živi u Berlinu, sad su mu 32 godine – kaže Indira.
Nastavlja kako je sve krenulo nekako spontano. Grupi su se najprije priključili njezini najbliži pa su onda i oni krenuli tražiti svoje prijatelje. Svakim danom grupa je napredovala s većim brojem članova i rezultati su se počeli nizati jedan za drugim. Bilo je tu mnogo sretnih, ali, nažalost, i mnogo tužnih potraga.
Indiri u vođenju grupe pomaže sin Eldar Rahmanović koji trenutno živi u Beču gdje aktivno igra nogomet.
– S mnogim članovima postala sam dobra prijateljica i slušala njihove teške životne priče, vrlo često bila u ulozi psihologinje, pravnice i prvenstveno osobe kojoj je stalo čuti i saslušati pojedine ljudske sudbine. Zahvaljujući mojoj grupi, u BiH, regiji, ali i svijetu, imamo na stotine uspješno spojenih roditelja sa svojom djecom, prijatelja, rodbine, pa čak i pronađene ukradene djece – priča Indira.
Naglašava kako nerijetko članovi grupe koji traže porodice zbog specifičnosti situacije zahtijevaju ostati anonimni sa svojim objavama, tada osobu ona traži u svoje osobno ime. Kod nekih potraga brzo pronađu porodicu, ali se nakon toga pojave problemi, jer pronađena osoba ne želi komunikaciju s onim ko ju je tražio.
– Imali smo slučaj da je majka dijete rodila u Sarajevu, dok je bila na školovanju kod tetke, i ostavila ga nakon rođenja i pobjegla. Lično sam pronašla tu majku i spojila sina i nju. Sin je bio u domu Bjelave i otud je posvojen u Banoviće. Sad već ima svoju porodicu i djecu. Našli su se u Sarajevu, ali problem nastaje zato što niko od njezine sadašnje porodice za njega nikad nije doznao te ona i dalje šuti o svemu tome – navodi jedan od primjera Indira.
Također su imali slučaj djevojke u Sarajevu koja je posvojena i odrasla u Švicarskoj, majka ju je rodila i nakon rođenja ostavila.
– Igrom slučajnosti, ta djevojka je, “čačkajući” po dokumentima svojih posvojitelja, pronašla ime i prezime majke i tako smo krenuli s potragom. Ona se udala u Sarajevo i tu trenutno živi. Pronašli smo majku, ali ona ne želi kontakt. Ali, uspjeli smo pronaći oca i njegovu porodicu, koji jako teško žive, a ona je voljna pomoći im – nastavlja priču Indira, piše Večernji list BiH.
Preko spomenute grupe na Facebooku djevojka je pronašla oca u Americi, no on joj se zbog nove porodice ne želi javiti. Nastavila je komunicirati s njegovim bratom, koji ju je prihvatio i održava kontakt s njom.
Indira navodi kako su to neke od negativnih priča, no, puno je više onih pozitivnih. A o njima nam je pričao Hanas Kovačević, koji je od prvih dana član spomenute grupe te je, uz Indiru, najviše sudjelovao u spajanju pokidanih veza.
– Ja sam samo najaktivniji član koji je pronašao tj. spojio najviše osoba, kako prijatelja tako i majki, djece, očeva, braće i sestara. Mogu vam navesti konkretne slučajeve tj. one koje sam ja spojio, a ima ih mnogo, toliko da ih se ne mogu sjetiti svih. Ali, evo, žena po imenu Jadranka 1980. godine kao maloljetna rodila je djevojčicu u sarajevskoj bolnici. Nije znala tačan datum, ali rekla je da je to bilo pred Novu godinu te da su njezini roditelji odmah dali djevojčicu na posvajanje. Uspio sam naći da je djevojčica rođena 24. decembra 1980. te da ju je posvojio jedan liječnik porijeklom Albanac. Djevojka se zove Sanja te sam našao njezin profil i poslao Jadranki. Nevjerovatna je njihova sličnost. One su se prvo preko Fejsa čule, a zatim i vidjele u Sarajevu. Jadranka je, inače, poslije poroda 1981. godine odmah otišla za Njemačku, gdje se udala – priča Hanas.
Dodaje kako mu se obratila i djevojka iz Sarajeva Arijana tražeći svoju biološku majku, jedino je znala njezino ime i prezime te da je rodom iz Rogatice.
– Potraga je bila naporna i našao sam broj telefona njezine majke i adresu. Prvi kontakt nije dobro prošao tj. kada je nazvala Arijana, majka joj je rekla da ona nije ta koju traži. Budući da sam bio siguran, nastavio sam dalje te pronašao sestre njezine majke koje su to potvrdile. U međuvremenu sam uspio pronaći i Arijanina oca kojeg, uzgred, nije ni tražila. Zanimljivo je da se prvo susrela s ocem, sestrom i bratom, a nakon toga i s majkom. Zanimljivo je da svi žive u Sarajevu i jako blizu jedni drugih, a da to nisu znali – navodi Hanas jednu od priča koje su pozitivno završile.
Jasmina Pavlović iz Srbije tražila je oca svoga muža Miodraga. Obraćala se emisiji “Sve za ljubav”, ali nisu ga uspjeli naći. Informacija je bila da Mirko Kokić, otac, živi u Njemačkoj, no Hanas je Mirka uspio pronaći u Vodicama kod Šibenika, gdje živi. Osim oca, pronađeni su Miodragovi brat i dvije sestre, i to jedna sestra u Njemačkoj te brat i sestra u Crnoj Gori.
Otac još nije stupio u kontakt s njim jer nema hrabrosti, dok su brat i sestre u kontaktu. Hanasu se obratila i Darija iz Slovenije koja je tražila svoju biološku majku za koju je znala da se zove Rasema te da ju je rodila u Travniku.
Slučajno poznanstvo
– Igrom slučaja poznavao sam Rasemu iz Zenice za koju sam pretpostavio da bi mogla biti ta osoba i sreo sam je ispred jedne trgovine u Zenici te pitao za tu kćer. Počela je plakati te mi rekla da niko od njezine sadašnje djece ne zna za tu djevojku koju je rodila. Pitao sam je mogu li je fotografirati, na što je pristala, te sam Dariji poslao fotografiju. Stupile su u kontakt. Dijana iz Tomislavgrada tražila je sestru za koju nije znala je li uopće rođena jer njezina majka je napustila oca te je nakon nekoliko mjeseci došla u svoj rodni kraj zbog rastave braka i bila je pred porodom. Pronađena je sestra Daria Maybery u Americi i u kontaktu su… Ima još toga koliko hoćete – kaže Hanas.
Dodaje kako je preko spomenute grupe na Facebooku biološkog oca pronašla i Sandra iz Zavidovića. Potraga je bila komplicirana, a otac je pronađen u Australiji.
– Sudbina je htjela da on upravo tokom potrage dođe na svadbu kod svoga bratića u BiH. Sandra se tu susrela s ocem i ostatkom rodbine. Alisa iz Sarajeva i Mirjana iz Rijeke vjerovatno se nikada ne bi znale da nije bilo ove grupe – kaže Hanas.
Naime, Mirjana je pod drugim imenom ostavljena u Rijeci, a otac joj se vratio u BiH. Alisa i Mirjana, kao i njezina dva brata, srele su se u Sarajevu te posjetile Hanasa u Zenici. Također je Mirjana upoznala i oca, a on je nakon 2-3 mjeseca od njihova susreta preminuo.
Amri Džinić Imamović grupa na Facebooku “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe” pomogla je da nakon više od trideset godina okupi svoje školske kolege.
– Bilo je to prije dvije i pol godine kada sam odlučila napraviti skup nas maturanata god. ‘85. Trgovačke škole na Bjelavama. Budući da nisam odmah znala za ovu grupu, sama sam tražila preko Facebooka, međutim, moja je sestra pronašla grupu, učlanila se i dodala mene. I tako sam pronašla jednu prijateljicu s kojom sam bila nerazdvojna, zvala se Slađana Džukanović. Na objavu koju sam postavila dobila sam poruku od njezine susjede koja ju je slučajno pročitala i javila mi da Slađana sad živi u Brčkom te da je prije toga živjela u Semizovcu nadomak Vogošće – započinje priču Amra.
Nakon ove informacije odlučila je objaviti imena svih prijatelja koje traži, a koji su išli s njom u razred.
– Nabrojim imena i prezimena, koje godine smo završili školovanje i ime naše razrednice. Nakon nekoliko dana javlja mi se gospodin Hanas Kovačević s adresama istih i prezimenima prijateljica nakon udaje. Bila sam iznenađena, čak sam i od nekih dobila brojeve fiksnog telefona. Tako počnem zvati jedno po jedno, neki su bili iznenađeni, neki uplašeni, a neki nisu mogli vjerovati da ih se netko sjetio poslije 33 godine. Plakali smo, prisjećali se starih vremena i bježanja iz škole – prisjeća se tih prvih kontakata Amra.
Nakon što je stupila u kontakt s većinom, odlučila je organizirati druženje.
– Moram reći da je bilo i onih koji nisu htjeli doći ili nisu se “kao” sjećali ni mene ni bilo koga od prijatelja, no na njih se nisam obazirala. Druženje je bilo organizirano u restoranu u Vogošći, a osjećaje tijekom tih nekoliko sati druženja teško je opisati. Bilo je tu suza, smijeha, prisjećanja dogodovština. Svi smo ostarjeli i promijenili se i teško bismo prepoznali jedni druge da smo se slučajno sreli – zaključuje Amra.
Osim stotine uspješno završenih priča, pozitivno ili negativno, tu je i velik broj onih koje još čekaju na svoj završetak. Bojana Karanović već godinama traži svoju majku Milicu Žigić. Majka joj je nestala kada je ona imala svega pet godina. Jedina uspomena koju na nju ima nekoliko je porodičnih fotografija.
Bojana je majku tražila i preko emisije “Sve za ljubav”, no do današnjeg dana ta potraga je bezuspješna.
– Nestala je 27. septembra 1995. Sve ove godine sam mislila da je prijavljen nestanak u policiju, no nedavno sam saznala da nije – kaže Bojana.
Ističe kako su njezini roditelji živjeli u Prijedoru, a majčini u Baltama, gdje joj baka još uvijek živi. Milica ima i dva brata, Mladena i Miroslava Žigića, dok, uz Bojanu, ima i sina Gorana i kćer Goranu koji se prezivaju Tadić. Kroz potragu Bojana je došla do saznanja kako bi joj majka mogla biti u Srbiji, gdje ima nešto rodbine, koju Bojana ne poznaje.
Razlog zbog kojeg misli da bi se Milica mogla nalaziti u Srbiji rečenica je koju joj je jednom prilikom rekla njezina poznanica.
– Rekla mi je kako je majku vidjela u autobusu prema Srbiji s izbjeglicama, međutim ta informacija nije potvrđena – kaže Bojana.
Druga poznanica joj je rekla kako je Milica sumnjala da je trudna te da su taj dan kad je nestala trebale ići liječniku, no nikada nisu otišle. Bojana ovom prilikom poziva sve koji imaju bilo kakvu informaciju o njezinoj majci da joj se jave kako bi i ova potraga imala svoj sretan kraj.
Osim Bojane, roditelja trenutačno traži i Kristijan Muharemović. On je, kako kaže, u potrazi za ocem kojeg je posljednji put vidio kad je imao svega četiri godine.
– Ono što znam o ocu je da se on zove Muharem Muharemović. Rođen je 2. marta 1962. u mjestu Bosanski Dubočac kod Dervente. On i moja mama su se upoznali u Poreču u hotelu Albatros. Vjenčali se i, kada sam ja imao godinu dana, rastali. Dolazio me je vidjeti kad sam imao 4 godine s tadašnjom ženom koja se zvala Piroška. Saznao sam da imam brata s njegove strane, zove se Dalibor, ali ni njega nikada nisam sreo – kaže Kristijan koji živi u Srbiji te već godinama na razne načine pokušava pronaći dio porodice.
Ističe kako je uspio kontaktirati s dijelom rodbine iz BiH, no sve što su mu rekli o ocu jest da je posljednji put u ovoj zemlji bio 1994. na bratovu pokopu te da mu se od tada gubi svaki trag.
– Neki kažu da je čak promijenio ime i prezime, a ja bih zamolio svakoga ko ima bilo kakvu informaciju da me kontaktira preko Facebooka – zaključio je Kristijan. Ovo su samo neke od priča koje imaju ili još traže svoj epilog. Mnogi očevi i majke nikada ne bi upoznali svoju djecu, braća sestre, bake unučad… da nije Indirine ideje.
I nakon 10 godina ova grupa pomaže ljudima doći do najvažnijih informacija, onih o svojim najmilijima, da ostvare susrete o kojima sanjaju cijeli život.