Emocionalna inteligencija odnosi se na sposobnost prepoznavanja, razumijevanja, upravljanja i izražavanja vlastitih emocija, kao i na prepoznavanje i utjecaj na emocije drugih ljudi. Dakle, vrlo je važno pomoći djeci razvijati emocionalnu inteligenciju kako bi bolje razumjela i kontrolirala svoje osjećaje te uspješnije surađivala s drugima.
To potvrđuje i psihologinja, specijalizantica kognitivno-bihevioralne psihoterapije Jelena Ćubelić. Za Index je otkrila nešto više o emocionalnoj inteligenciji te podijelila kako roditelji djeci mogu pomoći u njezinu razvoju.
"Emocionalna inteligencija uključuje svijest o vlastitim osjećajima i njihovom utjecaju na ponašanje, sposobnost reguliranja emocija na način koji omogućuje prilagodbu različitim situacijama, motivaciju za postizanje ciljeva, empatiju prema drugima i učinkovite socijalne vještine", rekla nam je psihologinja te dodala da djeca s razvijenom emocionalnom inteligencijom bolje razumiju svoje osjećaje, znaju ih prepoznati, kontrolirati te izraziti na prikladan način.
"Prepoznaju i uvažavaju emocije drugih ljudi, što doprinosi njihovom blagostanju i uspjehu. Djeca trebaju iskustvo osjećanja emocija i praksu u toleriranju istih kako bi razvila samokontrolu i emocionalnu inteligenciju. Istraživanja su pokazala da je emocionalna inteligencija dvostruko jači prediktor kasnijeg uspjeha od IQ-a", istaknula je Ćubelić.
Napominje da je razvoj emocionalne inteligencije kontinuirani proces koji prati djecu kroz cijeli njihov život.
"Kako odrastamo, naš osobni razvoj se nastavlja, a emocionalna zrelost oblikuje se na temelju načina na koji se nosimo s iskustvima i izazovima koji nam se javljaju. Stoga je važno posvetiti pažnju razvoju emocionalne inteligencije kod djece kako bismo im pružili temelje za uspješan i ispunjen život u odrasloj dobi", kaže.
"Kada djeca dijele svoje osjećaje, roditelji trebaju pažljivo slušati"
Važno je da roditelji pomognu djeci u razvoju emocionalne inteligencije.
"Roditelji igraju ključnu ulogu u razvoju emocionalne inteligencije kod djece. Djeca uče o emocijama promatrajući svoje roditelje i njihovo reagiranje na vlastite osjećaje. Otvoreni razgovori o emocijama pomažu djeci da bolje razumiju svoje i tuđe osjećaje. Roditelji mogu postavljati pitanja koja potiču dijete da razgovara o svojim osjećajima, primjerice: 'Kako se osjećaš danas?' ili 'Što te rastužilo?'" savjetuje psihologinja.
Osim toga, ključno je aktivno slušati djecu.
"Kada djeca dijele svoje osjećaje, roditelji trebaju pažljivo slušati bez prekidanja, potvrđujući njihove emocije rečenicama poput 'Razumijem da se osjećaš ljutito'. Ti razgovori pomažu djeci da se osjećaju shvaćenima i podržanima, što je ključno za njihov emocionalni razvoj", objasnila je.
Također, kao što je i prethodno spomenuto, empatija je važan aspekt emocionalne inteligencije.
"Poticanjem djece da se stave u tuđe cipele i razumiju osjećaje drugih, roditelji mogu pomoći djeci da razviju empatiju. Čitanje priča koje sadrže različite emocije i razgovor o tome kako se likovi osjećaju i zašto, može biti vrlo korisno. Također, roditelji mogu igrati situacije u kojima djeca trebaju pomoći prijatelju koji je tužan, čime uče kako pružiti podršku i razumjeti osjećaje drugih", poručuje Ćubelić.
Dodaje da roditelji mogu podučavati djecu različitim tehnikama samoregulacije.
"Roditelji mogu naučiti djecu kako se smiriti dubokim disanjem. Poticanje djece da uzmu kratku pauzu prije nego što reagiraju na snažne emocije također može biti vrlo učinkovito. Roditelji mogu reći: 'Kad se osjećaš ljutito, broji do deset prije nego što kažeš ili napraviš nešto.' Ta praksa pomaže djeci da razviju kontrolu nad svojim reakcijama i bolje upravljaju svojim emocijama", objašnjava naša sugovornica.
Emocije poput ljutnje, tuge i straha su važne
Iako su roditeljima dostupni razni savjeti za pomoć pri razvoju emocionalne inteligencije kod djece, greške se svima događaju. Psihologinja nam je otkrila najčešće.
"Razvoj emocionalne inteligencije kod djece proces je koji zahtijeva pažnju i strpljenje. Međutim, roditelji često nesvjesno čine greške koje mogu otežati ili usporiti taj razvoj. Jedna od najčešćih grešaka je ignoriranje ili odbacivanje dječjih emocija. Kada roditelji minimiziraju ili zanemaruju dječje osjećaje, djeca mogu steći dojam da su njihove emocije nevažne ili neprikladne", upozorila je.
Druga česta greška je prekomjerna zaštita djece od neugodnih emocija.
"Roditelji koji pokušavaju zaštititi djecu od nelagode i stresa zapravo uskraćuju djeci priliku da nauče kako se nositi s takvim osjećajima. Kada roditelji kažnjavaju djecu zato što su pokazala ljutnju, tugu ili strah, ona mogu početi potiskivati svoje emocije. Na primjer, ako dijete dobije kaznu jer je pokazalo ljutnju, može naučiti da je izražavanje te emocije neprihvatljivo, što može rezultirati potiskivanjem ljutnje i razvojem pasivno-agresivnog ponašanja", pojasnila je.
Emocije poput ljutnje, tuge i straha igraju važnu ulogu u našim životima, tvrdi Ćubelić. Dakle, roditelji igraju ključnu ulogu u pomaganju djeci da nauče kako se nositi s tim emocijama na zdrav način.
"Prvi korak je prepoznavanje i validacija emocija. Roditelji trebaju priznati i potvrditi osjećaje svoje djece. Kada djeca izraze ljutnju, tugu ili strah, važno je reći nešto poput: 'Vidim da si jako ljut.' ili 'Razumijem da te ovo rastužuje.' Validacija osjećaja pomaže djeci da se osjećaju shvaćeno i podržano, što je prvi korak u učenju kako se nositi s tim emocijama", navela je.
Također, roditelji mogu potaknuti djecu da govore o svojim osjećajima. "Pitanja poput 'Što te točno rastužilo?' ili 'Zašto misliš da se osjećaš ljutito?' mogu pomoći djeci da bolje razumiju svoje emocije. Osim toga, roditelji mogu dijeliti vlastita iskustva i načine na koje su se nosili s neugodnim emocijama, čime daju primjer djeci", savjetuje psihologinja.
Sve su emocije prihvatljive, ali nisu svi načini izražavanja emocija prihvatljivi
Roditelji trebaju poticati djecu da izražavaju svoje osjećaje te ih uvjeriti da je sasvim normalno osjećati ljutnju, tugu ili strah. Kroz podršku i razumijevanje, djeca će biti spremnija otvoreno govoriti o svojim emocijama.
"Važno je podučiti djecu da su sve emocije prihvatljive, ali da nisu svi načini izražavanja tih emocija prihvatljivi. Roditelji mogu pomoći djeci da nauče prikladne načine izražavanja svojih osjećaja. Na primjer, mogu reći: 'Razumijem da si ljut, ali nije u redu udarati ili vikati. Možemo razgovarati o tome što te muči.' Tako djeca uče da imaju pravo na svoje osjećaje, ali također uče kako ih izraziti na društveno prihvatljive načine", istaknula je Ćubelić.
Podijelila je još nekoliko savjeta za roditelje koji žele svojoj djeci biti dobar primjer u reguliranju emocija.
"Roditelji mogu koristiti razne tehnike samoregulacije kako bi se smirili i upravljali svojim emocijama te mogu podijeliti svoje osjećaje s djecom na prikladan način. Na primjer, mogu reći: 'Danas sam imao težak dan na poslu i osjećam se pomalo frustrirano. Možda da odem u kratku šetnju kako bih se smirio.' Taj pristup pomaže djeci razumjeti da je u redu osjećati se na određeni način te im pokazuje konstruktivne načine za upravljanje tim osjećajima", kaže Ćubelić.
Osim toga, redovita briga o sebi vrlo je važna.
"Briga o fizičkom i psihičkom zdravlju, tjelesna aktivnost ili jednostavno uživanje u mirnim trenucima pomaže roditeljima da ostanu emocionalno uravnoteženi", tvrdi psihologinja. Kada se roditelji dobro brinu o sebi, spremniji su za suočavanje s izazovima roditeljstva i pružanje emocionalne podrške svojoj djeci.
"Dakle, budite strpljivi i sa sobom i sa svojom djecom. Razvoj emocionalne inteligencije je proces koji zahtijeva vrijeme i trud. Potaknite cijelu obitelj da sudjeluje u aktivnostima koje promoviraju emocionalno zdravlje, poput zajedničkih razgovora, igara koje potiču suradnju i zajedničkih opuštajućih aktivnosti", zaključila je psihologinja.
