PITANJE: Selam alejkum, poštovana braćo! Imam nedoumicu oko dvije stvari. Naime, novi sam u vjeri, hvala Allahu koji mi se smilovao. Zanima me da li je upotreba tespiha za činjenje zikra – novina, jer se nekad zabunim pa ne znam koliko sam puta proučio, i druga stvar koja me muči jeste učenje Tundžina salavata jer sam čitao prijevod i ne vidim ništa loše, ali se bojim da ne unosim novinu u vjeru pa da zbog toga budem možda više grješan nego što učinim dobra. Allah vas nagradio uzvišenim džennetskim deredžama, hvala Allahu da imamo ovakve učene i obrazovane iz našeg okruženja.
ODGOVOR: Uvaženi brate u vjeri, treba naglasiti da je sunnet Allahovog Poslanika da se zikr broji na jagodice prstiju desne ruke. Stoga savjetujemo vam da se pokušate naviknuti na prebrojavanje zikra putem jagodica prstiju desne ruke, pošto su prsti sastavni dio ljudskog tijela, koje će na Sudnjem danu biti proživljeno i kojem će biti data mogućnost govora, pa će svjedočiti za svoga sahibiju, za razliku od tespiha.
Govoreći o zikru, Allahov Poslanik je kazao: “Činite to (brojite zikr) vrhovima ručnih prstiju (jagodicama) zaista će one biti pitane i svjedočit će na Sudnjem danu.” (Ebu Davud, Tirmizi, od Jesire, r.a., šejh Albani je ovu predaju ocijenio dobrom – hasen u više svojih knjiga)
Što se tiče korištenja tespiha prilikom brojanja zikra koji čovjek izgovara nakon namaza, ono je dozvoljeno, naročito kada se radi o osobi koja ima problema sa prebrojavanjem zikra. Mnogi eminentni učenjaci današnjeg doba, a i drugi prije njih, to su dozvolili u spomenutoj situaciji.
Što se tiče učenja “Tundžina salavata”, to ne trebate učiti. Predaje koje govore o tome su ništavne. Čovjek vjernik ima toliko vjerodostojnih zikrova koji su preneseni od Allahovog Poslanika tako da nema potrebe da poseže za nečim što neme nikakve osnove u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika. A Allah najbolje zna!
Dr Pezić Elvedin
__________________
Tundžīna salavat
Tundžīna salavat nije zabilježen ni u vjerodostojnom, ni u slabom, ni u apokrifnom hadisu, ni u izjavama učenjaka iz odabranih generacija. Ovaj salavat, koji se često uči nakon namaza, ne spominje niko od poznatih islamskih učenjaka ni iz prvih ni iz potonjih generacija. Ni hanefijski, ni malikijski, ni šafijski, ni hanbelijski, ni zahirijski učenjaci ne navode ovu formu salavata u svojim kapitalnim djelima.
Salavat u ovoj formi od “ranije” uleme navodi samo malikijski učenjak i lingvist Omer b. Ali el-Fakihani (umro 734. h. g. / 1334. god.) u svome djelu El-Fedžrul-munir, str. 31–32, prenoseći od Musaa ed-Darira, koji kazuje da je bio na lađi kada se more žestoko uzburkalo, pa je usnio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je rekao: “Reci ljudima da hiljadu puta prouče: ‘Allahumme salli ala sejjidina Muhammedin, ve ala āli sejjidina, salaten tundžīna biha min džemi’il-ahvāli vel-āfāt, ve takdi lena biha džemi’al-hādžāt…’”
Svaki ibadet, bogougodno djelo, treba da ima utemeljenje u jednom od priznatih izvora vjere. S obzirom na to da za utemeljenost Tundžīna salavata ne postoji dokaz ni u jednom od primarnih niti sekundarnih izvora, učenje salavata u ovoj formi ne može se smatrati ispravnim. Kako prihvatiti predaju utemeljenu na snu koji je neko usnio sedam stotina ili osam stotina godina nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?! Nikada snovi nisu bili izvor šerijata, izuzev ako je riječ o snovima poslanikā, jer se smatraju objavom. Snovi ostalih ljudi, iako bili istiniti, nisu validni za utemeljenje šerijatskog propisa i u vezi s tim nema razilaženja među islamskim učenjacima.
Dr Safet Kuduzović
