Novoimenovani bosanski beglerbeg Mahmud Hamid paša je krenuo protiv Bosne sa oko 30 000 osmanskih vojnika. Sa ciljem organizacije odbrane podignuta je odbrana Stoca, u kojoj se zatvorio Ali aga Rizvanbegović, a koja je još jedina ostala nepokorena u Hercegovini. Istovremeno je i poslan odred bosanske vojske od 1 800 ljudi, na čelu sa Alajbegom Todorovićem, Mehmed kapetanom i Hadži Mujagom Prijepoljcem, da spriječi osmanske trupe da se probiju do Sarajeva, ali odred doživi poraz kod Banjske. Vođe su pružile odlučan otpor ali su se morali predati. Osmanska vojska se sa predanim Bošnjacima ponašala sramotno. Hadži Mujagu su stavili na magarca licem u natrag i vodili ga kroz varoš. Pri tome je govorio Turcima: “Zar nema ni jednog da me ubije i oslobodi ove grdne sramote?”, a na to mu odgovoriše: “Ovdje nema nikakva Turčina, vi Bošnjaci ste samo pravi Turci”. Uvidjevši da mu je odstupnica poražena Husein kapetan odluči sa oko 20 000 vojnika organizovati odbranu na Vitezu kod Sarajeva.
Nakon što je porazio bosansku vojsku kod Banjske Mahmud paša porazi još nekoliko četa bosanske vojske u nastupanju prema Sarajevu. Na ovom putu mu krajem aprila 1832. godine stiže sultanova fetva u kojoj je stajalo da je Husein kapetan Gradaščević “habis (nevaljalac) koji se mora pogubiti zbog njegovih zlodjela, ali i svi njegovi prvaci koji su mu ostali vjerni”. Mahmud paša je od doušnika saznao i da se Huseinova vojska kreće prema Sarajevu. Husein kapetan je prvih dana maja stigao u Sarajevo i tu očekivao povratak svoga delegata iz Beča. Kada je bosanska vojska stigla na bojno polje desio se jedan slučaj koji je danas teško objasniti. Naime, Husein je rekao da je potpuno uvjeren u neuspjeh otpora, te je svojim oficirima predložio da se pred Mahmud pašu pošalje nekoliko učenih ljudi iz Sarajeva “sa darovima i mitom” kako bi sa njim pregovarali. Ovaj prijedlog uvrijedi bosansku vojsku te u glas povikaše: “Ko od toga prid Mahmud pašu poslanja više progovori, deraćmo mu mater”. Na osnovu Husein kapetanovog odgovora možemo pretpostaviti da je on strahovao za bezbijednost svoje vojske: “Kad vi meni tako slobodno odgovarate i ja vama svima velim: Ko me u ovi čas ne bude u vojsku slidio, ja ću mu i mater derat i mojom rukom glavu osići”. On se odmah nakon toga popeo na konja i uputio prema Palama, a za njim je krenula i njegova bosanska vojska.
U odlučnu borbu je stupio 29. maja 1832. godine samo samo 3 000 vojnika. Razlog tome je što je naredio Ali paši Fidahiću da sa 6 000 vojnika krene prema Rogatici i onemogući prodor beglerbegove vojske prema Sarajevu, ali i činjenica da su ga u odsudnim trenucima izdali i neki utjecajni ljudi koji su na početku bili na njegovoj strani: Hasan aga Beširević Pećki i Mahmud beg Tuzlić. Time je glavnina bosanske vojske bila skoncentrisana na Glasinačkoj visoravni. U bici su se posebno istakli Fidahić i Gradaščević. U prvom okršaju Husein kapetan se taktički povukao, nakon čega je došlo do Bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale). Vojska Husein kapetana se povukla prema Sarajevu, gdje je došlo do zasjedanja ajanskog vijeća na kojem je odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. godine na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži). Ranke je ovako opisao borbu kod Viteza koja se odigrala 29. maja: “Da je takvih vođa bilo još samo dvadeset, vojska bi sultanova bila satrvena. Ali je najviše njih gledalo na kome će ostati, ne hoteći da pripomogne ni jednom ni drugom. Pa opet je Kara Mahmud pretrpeo strahovitu štetu, i jednom je čak pomišljao da se počne povlačit, ali još za vremena pokazao se na bojnom polju Alijaga od Stoca sa svojom hercegovačkom rajom; on udari s boka na Bošnjake i odluči njihov poraz”. Tako je bio poražen Husein kapetan Gradaščević, koji se poslije boja hitno uputio na svoje imanje u Gradačcu, a beglerbeg je bez prepreke ušao u Sarajevo”. Nakon što su Ali paša Rizvanbegović i Smail aga Čengić došli u pomoć sultanovoj vojsci i probili Huseinove linije kod mjesta Crna Rijeka, došlo je do glavnog okršaja kod Stupa što je dovelo do poraza Huseina kapetana.
Timar – defterdar i bosanski ridžal Mustajbeg obavijesti dalmatinskog namjesnika o ulasku sultanovih trupa u Sarajevo: “Dajem na znanje, juče u petak u podne dobio sam vesele glasove da je u prošli utorak na 5. juna 1832. godine udario vezir na Sarajevo i da je razbio carske nevjernike. Ko nije poginuo, taj se nije imao kada ni obazrijeti na Sarajevo, nit je znao jedan za drugoga, prokleti Husein kapetan utekao je glavom bez obzira preko planine pasjim putem, a vezirova vojska krenula za Travnik, za koju pretpostavlja da je već ušla u Travnik”. Husein kapetan se nakon poraza na Stupu utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može suprostaviti osmanskoj vojsci, raspusti svoju vojsku i uputi se prema Gradačcu. Bio je to njegov definitivni vojnički poraz.
