Osjetih nered, neravnotežu, opterećenje i želju da se odmorim. „Ali kako?“-pomislih u sebi – „Kako da odmorim, kad imam spremiti ovo, nakon toga kuhinja me čeka, moram trčati na posao, ne misliti na poslu o privatnom, a misli me smoriše o poslu kad dođem kući?“ samo ću udahnuti i izdahnuti, to mi je bilo trenutno rješenje. I prođe ponedjeljak, kad već tu četvrtak, ne nisam zaboravila na utorak i srijedu, ali su tako brzo prošli da nisam ni svjesna da sam učestvovala u tim danima i došao je petak. Vikend! Odmor!
Svi smo zaljubljeni u vikende, samo da ih je dočekati. I oni prolete poput ptice u rano proljeće. I opet ispočetka. Je li moguće da se samo vikendom odmaramo, je li moguće da se mi toliko slomimo „radnim danima“ da je potrebna subota da se vratimo sebi i nedjelja da uživamo? Nekako, kako sam odlučila sam slušam onu ptičicu sa početka priče koja cvrkuće na moje uho o prolaznosti vremena, odlučila sam i poslušati svoju dušu, koje su njene želje.
Danas je najlakše izgubiti sebe u vremenu, prostoru, izgubiti sebe u sebi, a najteže je pronaći put povrataka. Mnoge su prepeke i jedna negativna misao, priziva drugu i pravi se lanac koji je sve čvršći i veći, kojeg je veoma teško prekinuti. Negativne misli nastaju kad nemaš vremena za sebe. Možda će zvučati besmisleno i često čujem kad opteretiš sebe poslom i drugim stvarima slične tematike, ti nemaš vremena da razmišljaš negativno. Itekako imaš. Nije rješenje da sebe opteretiš s nečim, kako bi se riješio nečeg, zar samim tim sebi ne praviš dvostruki teret?
Bitno je osjećati sebe, osjećati olakšanje unutar sebe, ako se izgubiš, da tražiš put povrtaka, ako potoneš da znaš da imaju stepenice koje vode ka vrhu.
Jeste li vi kad čuli ptičicu kako vam cvrkuće na uho o prolaznosti vremena, ako niste, bolje osluhnite, a kad ju čujete vjerujte joj, jer istinu govori. Vrijeme leti poput ptice u letu i kad sunce grije i kad kiša pada.
