Najbolji primjer je gesta profesorice engleskog jezika iz Srbije koja je jednim pitanjem svojim učenicima zagrebla ispod površine i natjerala djecu da se otvore i olakšaju dušu.
"Kako ste", upitala je svoje učenike, a cijelu situaciju prenijela je na Facebooku. Prenosimo je u cijelosti.
Ulazim u učionicu s osmijehom, drugi razred.
- How are you?
Svi mehanički odgovaraju. I zašute.
Ali ja osjetim, znam.
(hajde budi normalna, prvi pokušaj)
Crtam obitelj na ploči (po programu).
Da ih nasmijem (a bolje i ne znam crtati)
Osjetim i taj smijeh.
Javlja se jedan dječak:
- Znaš teacher Tanja, učiteljica nam je bolesna.
- Bit će dobro. Vratit će se brzo. Znam.
('hajde budi normalna, drugi pokušaj)
Crtaju. Idem od stola do stola. Gledam crteže. Mogu na osnovu crteža vidjeti kakvo je dijete (u 90 % slučajeva). Ma, iz očiju.
Jedan dječak crta psa.
- Imaš brata/ sestru?
- Imam brata ali ga ne volim.
- Voliš, znam. Gdje su mama i tata?
- Rade.
U drugom redu jedna djevojčica isto. Samo pas. Druga samo sebe nacrtala.
Nema trećeg pokušaja!
- Hajde ostavite olovke, bojice... Gledajte me.
- Kako se osjećate? Što vas muči? Je li vas tko pita kako se snalazite? Što vam fali? Ovo nije normalno oko nas, zar ne?
(Toj konstataciji mi pomaže zvuk hitne koja prolazi. Svi gledamo u pravcu prozora)
- Ja znam kako se osjećate.
(Pričam malim, velikim ljudima.)
Muk. I onda krene priča... svatko svoju.
Jedna djevojčica se rasplakala.
- Jesam nešto pogrešno ja rekla?
- Ne. Skupilo mi se sve. Tata mi ima kovid.
- Plači. Taj plač je dobar. Zbog ocjene plač nije dobar.
Zvono.
Sjede. Ne ustaju.
Ja moram na drugi sat.
- Budite mi dobro i dobri. Proći će i ovo. I učiteljica će biti dobro. Vratit će se uskoro. Znam.
Prilazi mi djevojčica koja je plakala. Daje mi crtež s nacrtanim srcem.
- Mogu li vas, učiteljice engleskog, zagrliti?
- Naravno.
Rasplakat ću se ali ne smijem.
(Koji ono bješe pokušaj da budem normalna?)
E, moja djeco....
(Sve osjetim, znam... a i sama se pitam ima li kraja više ovome.)
PRIČAJTE s djecom. Ne živimo paralelnu stvarnost. Sve oni osjećaju.
Zbunjeni smo mi, veliki, a oni još više.
Jedni drugima smo potrebni. Sad najviše.
A naučit će i crtati i obitelj na engleskom, ma sve će naučiti.
