Tamo je imao rodbinu, pa je nekoliko mjeseci pokušavao nešto zaraditi, jer niko nije htio primiti socijalnu pomoć. Sa 16 godina počeo je raditi u jednom firmi, a onda je dobio posao kao grobar u Münchenu, prenosi Azra.
– Radio sam na održavanju groblja, od čišćenja lišća do pripremanja za pogrebe. Radio sam s neuglednim ljudima koji su dotakli dno života, koji su nekad imali sve, ali ih je ubio alkohol ili kocka. No imali su čiste duše, bili su Nijemci, razumio sam ih svaku petu riječ, ali su me voljeli bez obzira na to što sam bio musliman. Stalno sam za nekog od njih morao malo više povući da ne dobije jadan otkaz jer je bilo onih koji su se do dvanaest već ponapijali i nisu bili ni za što. Satnica mi je bila marku i sedamdeset – ispričao je Enis jednom prilikom, a o svemu tome snimio i film “Danke Deutschland”.
U intervjuu za Jutarnji list izjavio i kako zapravo nema razlike u poslu grobara i njegovom današnjem pozivu.
– Ne žalim ni za čim, ali ta dva posla u konačnici se previše ne razlikuju. Sve vam to na kraju dođe na isto. Biti glumac znači kopati, raditi, svaki put ispočetka nešto novo. Biti glumac nije nikakav privilegija u životu, štoviše, možda vam to nekad i odmaže. Pogotovo na ovim prostorima, gdje naši glumci mogu samo sanjati o statusu koji u svijetu imaju njihovi inozemni kolege. Svi mi, bili glumci ili grobari, pokušavamo živjeti od svog posla, s tim da je glumački posao javan – rekao je.
