Rođen je u Aleksincu, a porodica Zdravković se tri mjeseca nakon Tominog rođenja preselila u Pečenjevce kod Leskovca, a kasnije i u Beograd u potrazi za boljim životom.
Iako je bio svjestan svojih pjevačkih mogućnosti, estradna scena tog vremena nije prepoznala njegov talent. Urbana je legenda da ga je pjevačica Silvana Armenulić pronašla na jednoj klupi u Beogradu, u trenutku kada je ostao bez novca.
Upravo mu je ona pomogla da stane na noge, a on joj je zauzvrat što mu je omogućila nastupe na njen koncertima, napisao pjesmu “Šta će mi život bez tebe dragi.” Ubrzo nakon toga započeo je samostalno nastupati, a ostalo je muzička historija.
Tekstove svojih pjesama uglavnom je pisao sam i većina tih pjesama su autobiografskoga sadržaja. Iza sebe je ostavio mnogobrojne pjesme koje su i dan danas hitovi: “Da l’ je moguće”, “Danka”, “Dotak’o sam dno života”, “Ej, Branka, Branka”, “Tužno leto”, “Sliku tvoju ljubim”, “Kafana je moja sudbina”, “Prokleta nedelja”, “Jelena” i “Za Ljiljanu” samo su neke od njih. Veliki prijatelj Tome Zdravkovića bio je Kemal Monteno koji je za njega napisao pjesmu “Pesme moje”.
Bio je boem u pravom smislu riječi, ženio se četiri puta, prijateljevao s alkoholom. Za njega kažu da je sve što je zaradio potrošio na kafanu, žene, kocku i piće.
Toma je imao posebnu vezu sa Sarajevom, gdje je rado pjevao i družio se s Montenom, Halidom Bešlićem, Nazifom Gljivom…
Restoran “Osmice” bio mu je kao druga kuća.
U aprilu 1991. godine, na vrhuncu slave, bolest ga je prikovala za postelju na VMA. Toma je uprosko tome, napuštao bolnicu, a ljekari su često govorili: “Mi ga oporavimo, a on kako izađe iz bolnice, ode pravo u kafanu”.
