Predstava je nastala prema tekstu hrvatskog dramatičara Dubravka Mihanovića, a život i dušu udahnuli su joj sjajni bh. glumci - Emir Hadžihafizbegović, Aleksandar Seksan, Mirsad Tuka i Moamer Kasumović.
Rijetkost je, ističe Hadžihafizbegović, da jedna teatarska predstava ima tako veliki broj izvođenja.
"Kada bismo stavljali znak jednakosti 'Žaba' bi bila jednaka 'Prijateljstvu', jer su četiri glumca radeći na predstavi fukcionisali kao braća", rekao je ističući kako je sretan što su iz Sarajeva poslali jednu snažnu, antiratnu poruku.
Seksan je istakao da se ovakvo nešto, kao što je predstava "Žaba" i rad na njoj, glumcima desi jednom ili nijednom u životu. On je rekao da je uzbuđen zbog 250 izvođenja predstave kojoj su dali znoj, trud, nerve, te dodao da s istim žarom igraju svaku narednu predstavu.
Mirsad Tuka je istakao da je pozorište kolektivni čin.
"Da bi jedna predstava opstala potrebno je više faktora. Po meni je najvažnija partnerska igra, međuljudski odnosi koji su za sve godine igranja predstave ne samo sačuvani nego i nadograđivani", rekao je Tuka.
Moamer Kasumović je ispričao da se probudio u znoju jer je sanjao košmar u kojem je zaboravio da dođe na predstavu "Žaba" i bio sretan kad je shvatio da je to samo san. Objasnio je da to govori koliko je glumcima stalo do ove predstave.
Hadžihafizbegović je istakao da će na 250. izbedbu Žabe doći brojni gosti iz regiona te da će u društvu kolega, prijatelja na dan kada se obilježava 10 godina igranja predstave slaviti gluma, glumačka umjetnost, pozorište.
Autor teksta "Žaba" je Dubravko Mihanović koji će također prisustvovati izvedbi. Režirao je Elmir Jukić. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Vanja Popović.
"Žaba" je priča o svima nama, ljudima današnjeg vremena, dobu nerazumijevanja i usamljenosti i potrage za ljubavlju i smislom. Predstava na gotovo hirurški način dijagnosticira vrijeme u kojem živimo. Ona donosi likove koji se ne snalaze u tranzicijskom vremenu i dobu promjenjenih vrijednosti. Tekst se bavi problemima današnjeg vremena koji su isti ili slični u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji. To je prvenstveno problem nepostojanja komunikacije i nemogućnosti da čujemo tuđe mišljenje. Zbog stvari, poput pitanja loših života i situacije u kojoj živimo, u stalnoj smo potrazi za krivcima, pa ih nalazimo u vlasti, u sistemu, direktoru firme, šefu, poslovođi, treneru, selektoru, umjesto da se za sebe sami izborimo. Moramo se umiješati u vlastite sudbine, umjesto što nad njima samo žalimo.