Zajednički život Luke Kovača i njegove supruge Zake traje već 67 godina, a početak je bio dosta neobičan i buran, ali je od svega bila jača ljubav ovog fočanskog para, koju nije uspjela prekinuti ni tadašnja narodna milicija.
Kada je 1952. godine na radnoj akciji u Brodu kod Foče tada dvadesetogodišnji Luka Kovač iz Mazoča prvi put vidio Zaku Drakul iz Boljaradine odmah je znao da će ona biti njegov životni suputnik. Njihova ljubav, upornost i nesvakidašnja domišljatost Luke i njegovih rođaka, uspjeli su savladati sve prepreke, pa i protivljenje Zakine majke, ali i tadašnje vlasti.
Luka je u siječnju 1953. godine uspio da doslovno ukrade Zaku, koja je tada bila još maloljetna djevojka sa 17 godina, i od tada su već 67 godina u sretnom braku u kojem su dobili troje djece, unuke i praunuke.
S osmijesima na licima danas se prisjećaju velikog Lukinog poduhvata kada je zajedno sa svojim rođacima prevario cijelo Zakino selo i nju odveo svojoj kući.
Prvi pokušaj na teferiču za Bogojavljenje u Foči nije bio uspješan, jer je Zakina majka osujetila njihov plan.
Luka se prisjeća da je Zakina mlađa sestra dojavila majci, koja je bila zauzeta prodajom duhana, da su se na teferiču pojavili momci koji hoće da joj odvedu kćer. Prvi susret s budućom punicom nije bio nimalo ugodan.
„Žena, vrijedna bogami, otresita, torbu nosi na jednom ramenu. Viđe ćerku među nama, pa samo prileće i reče, šta ćeš tu o jadu se zabavila. Pa je dokopa, omahnu oko sebe i onom torbom je po leđima. Oćera je niza sokak, iza Doma zdravlja, u jednu staru kućetinu gdje je ona odsjedala, ućera je u magazu i kaže gazdarici da joj da ključ da je zaključa, hoće neki da je odvedu i bogami je zaključa u magazu. Tu je bila dok se teferič završio, poslije je otključala i odvela kući“, prepričava Luka neuspjelu proševinu.
Ubrzo nakon Bogojavljenja Luki stiže glas od Zakine strine da bi ona, uprkos majčinom protivljenju, pošla za njega. Tada pada odluka da se ide u Zakino selo Boljaradinu, prilično udaljeno od Lukinog Mazoča, a uz to za njih i nepoznat kraj.
Lukin rođak Petar koji je služio vojni rok pri tadašnjem KNOJ-u, a koji se zadesio na odsustvu, imao je vojnu uniformu, šapku i pištolj s opasačem, pa su došli na ideju da se u Zakinom selu predstave kao oficiri Udbe.
„Kažemo za Petra da je oficir Udbe, ja da sam iz komiteta, a Marinko da je iz općine i da smo pošli da održimo konferenciju u selu. Poručili smo da svi od 18 do 60 godina moraju naveče doći u kuću predsjednika omladine“, priča Luka.
Svi mještani su po „naređenju“ otišli na konferenciju, a Zaka je zahvaljujući strini znala o čemu je riječ, pa je slagala da je bolesna i ostala je kući sa majkom. Luka je sa rođacima to veče provalio u Zakinu kuću i oteo je od majke.
„Ona se bila spremila i obula, ali nema kaputa, a ja sam imao kabanicu i kaput, pa ga skidoh i njoj dadoh i tako se pokupismo i krenusmo niz šumu“.
Zaka priča da je pošla svojom voljom i da se nikada nije pokajala.
„Majka je najviše frndala, otac je bio u zatvoru. Nisam pogriješila, možda jesam malo što sam se mlada udala, jer nisam znala ništa, ni priglavke oplesti. Došla sam kod svekrve, koja je imala šest oteljenih krava, ja sam to prihvatila da radim. Svekrva mi je bila pravo dobra i kada bi mi krave prosule mlijeko ne bi se naljutila“, priča Zaka.
Zaka je bila maloljetna i matičar nije pristao da ih vjenča. Policija je pokušala da je vrati kući, ali mlada ni po koju cijenu nije željela da ode od Luke.
„Nisam željela da se vratim, Bože sačuvaj. Majka mi je rekla kada su me poveli- Zako, eto ti gore, eto ti vode, ali se meni nemoj vraćati. Tako mi je rekla, ja sam to prihvatila, otišla jednom i gotovo. Ni vlast me nije uspjela vratiti, ja ih nisam slušala“.
Za razliku od majke, Zakin otac, koji je u to vrijeme, kao i većina srpskih domaćina iz tog sela, na pravdi Boga bio u zatvoru, kao navodni jatak narodnih neprijatelja, odmah je prihvatio zeta.
„Moj otac je, kada mu je majka išla u posjetu u zatvor, rekao da je Luka dobar i pametan i da sam u pravu što sam otišla“, prisjeća se Zaka.
Konačno je sve došlo na svoje kada je otac izašao iz zatvora.
„Kada smo došli u prvine, to je bila pjesma i veselje, punac izašao iz hapsa, pričali smo dogodovštine kako se Zaka udala, sve smo u smijeh pretvorili. Nije bilo nikakvih zamjerki, kao da sam sa svatovima došao“, navodi Luka.
Ljubav je pobijedila- Luka i Zaka zasnovali su obitelj, a šezdesetih godina prošlog stoljeća iz Mazoča su preselili u Foču.
Zaka ističe da je njihov brak uvijek krasilo međusobno poštovanje, nikad nije bilo svađe, a ako bi se ponekad malo i sporečkali, ljutnja bi ih brzo prošla.
Za kraj priče o ljubavi na fočanski način, Lukin savjet za dugovječan brak.
„Sve ovisi od glave i pameti. Ako se ja pravim viši nego što jesam, onda tu sreće nema, a i žena isto tako. Nego se pravi koliki si, ’noliki si i dobar si“, poručio je osamdesetosmogodišnji Luka.
