Kad se veći dio današnjih iseljenika vrati u domovinu, oni će u Hrvatsku implementirati njemačke, švedske, danske ili slovačke standarde, pomesti ostatke socijalizma i graditi novu Hrvatsku, piše poznati hrvatski novinar Željko Žutelija, u tekstu koji prenosimo u cijelosti.
Demografi bi me mogli predložiti za jednomjesečni pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela i mogućeg utjecaja na svjedoke. Političari bi me mogli stigmatizirati frazama kojima svakodnevno bildaju svoj ego, dokazujući javnosti svoju pravovjernost, budnost i domoljublje. A Matica iseljenika mogla bi me potopiti u suzama kojima već tridesetak godina oplakuje neuspjeli projekt sjedinjenja domovinske i iseljene Hrvatske, baveći se pretežno birokratskim statistikama o vjekovnom iseljavanju Hrvata, od pošasti peronospore do njihova odlaska iz samostalne i suverene Hrvatske.
Ipak, unatoč svim opasnostima kojima sam izložen, reći ću nešto naoko apsurdno, politički nepopularno, rizično i za mnoge iritantno: ne vidim ništa posebno loše u tome što se Hrvati i danas iseljavaju. Osobito imamo li na umu da je riječ pretežno o mladim, obrazovanim i stručnim ljudima, dovoljno promišljenima i kapacitiranima da za sebe donose najbolje odluke. Oni se ne iseljavaju iz pukog očaja; oni odlaze s nadom u prepoznavanje svojih vrijednosti u državama koje to cijene i adekvatno valoriziraju. I zato ih ne treba žaliti kao „novovjeke gastarbajtere“, nego im treba čestitati na hrabrosti i želji da svojim primjerom pokažu kakvi bi ljudi – u drukčijim, mnogo povoljnijim okolnostima – bili potrebni Hrvatskoj i na kakvima bi Hrvatska trebala graditi svoju budućnost.
Nisu to više iseljenici iz zastarjelih predodžbi o siromašnim i izgladnjelim očajnicima od prije stotinu godina, koji s otoka ili iz dalmatinskog zaleđa odlaze „trbuhom za kruhom“ jer im je peronospora poharala i lozu i egzistenciju. Nisu to više ni gastarbajteri iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji su socijalističko opsjenarstvo zamijenili njemačkim bauštelama, dok su domaći moćnici zadovoljno trljali ruke i zbrajali „devizni priljev“ koji su bauštelci slali svojim obiteljima u domovinu.
Hrvatski Europljani
Danas su iseljenici hrvatski Europljani koji u Europi bez granica žele iskušati svoja znanja, provjeriti svoje stručne potencijale i živjeti bolje nego u vlastitoj zemlji. Odlaze jer su svjesni da su najlukrativnija mjesta u gospodarstvu, znanosti, kulturi i na drugim područjima života zaposjeli likovi obdareni stranačkim podobnostima i nepotističko-klijentelističkim pogodnostima. Ti mladi ljudi, od zanatlija do znanstvenika, jednostavno odlaze ondje gdje im se pružaju bolje – ne uvijek samo financijske – mogućnosti napredovanja do zamišljenih ciljeva. Iz hrvatskog nereda odlaze u organizirane i pravno sigurnije zemlje, u kojima ne teku ni med ni mlijeko, ali su poznata pravila igre u svakidašnjoj, nimalo idiličnoj borbi za opstanak. I što je najvažnije – odlaze u zemlje koje nisu zatrovane svemoćnom politikom kao Hrvatska.
Mnogi će zbog njihova odlaska pustiti suzu, iskrenu (roditelji i prijatelji) ili lažnu (društveni i politički licemjeri), ali na problem iseljavanja, makar i najperspektivnijih među nama, moglo bi se gledati drukčije i mnogo optimističnije nego što je uobičajeno. Iskreno vjerujem da će se znatan dio novoiseljenih Hrvata nakon nekoliko godina vratiti u Hrvatsku, svoju jedinu domovinu i jednu od najljepših zemalja u Europi. Vratit će se obogaćeni znanjima nemjerljivima s onima s kojima su otišli ili kojima raspolažu današnji okupatori najboljih položaja u društvu.
S novostečenim znanjima i iskustvima u kolijevkama kapitalizma, nadam se i s nešto kapitala, postupno će potiskivati mediokritete zasjele na najvažnije položaje u hrvatskom društvu – od Sabora do neosvojivih utvrda u lokalnim zajednicama – i raspetljavati njihove korupcijske mreže.
Hrvatskoj se otvaraju perspektive tek kad pripadnici bivšeg režima, preko noći preodjeveni u kapitaliste, menadžere i vlasnike poduzeća pokradenih u pretvorbi na hrvatski način, sa stranačkim iskaznicama kao jedinom kvalifikacijom, napokon budu uklonjeni s društvene scene. Tek će tada započeti proces istinske preobrazbe Hrvatske u demokratsku i gospodarski potentnu državu u kojoj sposobni, marljivi i u pravom kapitalizmu prekaljeni mladi ljudi preuzimaju vodeće uloge u gospodarstvu, kulturi, znanosti, politici i na drugim područjima života. Kad stare garniture, oblijepljene stranačkim naljepnicama, napokon odu u reciklažu, a europski Hrvati preuzmu zemlju u svoje ruke.
Vatrena krštenja
Takvu tvrdnju mogu potkrijepiti i primjeri općepoznatih milijunskih transfera nogometaša – katkad nalik na trgovinu ljudima na neorobovlasnički način – u kojima naši talentirani sportaši nisu nikakva iznimka. Bi li naši ponajbolji nogometaši, godinama udarna snaga hrvatske reprezentacije, najzaslužniji za to što smo viceprvaci svijeta, bili to što su danas da su igrali u HNL-u? Tek su dolaskom u velike i dobro organizirane europske klubove pokazali što znaju i mogu. Potvrdili su nadarenost, doznali svoju pravu vrijednost i njome pripomogli domaćim amaterima da se hrvatski nogomet vine u svjetski vrh.
Većina njih, nakon završetka karijere u velikim klubovima, vratit će se doma – nadajmo se i s pozamašnom ušteđevinom – i postati poduzetnici različitog tipa (ne samo vlasnici kafića), kao, primjerice, Domagoj Vida koji uzgaja crne svinje.
Neki su se naši nogometaši na tim europskim lutanjima posve izgubili, a neki su – od Luke Modrića do mnogih drugih – ostvarili svjetske karijere. Slična je sudbina i novog vala hrvatskih iseljenika koji su sreću potražili daleko od doma i domovine. Mnogi će uskoro uvidjeti da su višestruko veće plaće u razvijenim zapadnim zemljama razmjerne troškovima života, od stanovanja do prehrane i prijevoza, pa frustrirano zaključiti da u Hrvatskoj nije sve bilo tako loše kako se činilo. Malobrojniji će iskoristiti priliku dokazivanja svojih sposobnosti i mogućnosti napredovanja razmjerno zaslugama. Mladi znanstvenici, koji su se vinuli u vrhove svjetske znanosti, osobito će isticati uvjete rada neusporedive s onima u Hrvatskoj, ali i važnost pripadanja svjetskoj znanstvenoj zajednici radi razmjene najnovijih znanstvenih dostignuća. Ipak, od svega je najvažnije da se novi val iseljenika prekali u mnogo uređenijim zemljama od Hrvatske u kojoj na mnogim područjima života i danas vlada neosocijalizam, a golemi državni aparat, neprestano opterećen krimi-aferama, nemilosrdno iscrpljuje marljive, sposobne i poštene poduzetnike.
Kad se veći dio današnjih iseljenika vrati u domovinu, oni će u Hrvatsku implementirati njemačke, švedske, danske ili slovačke standarde, pomesti ostatke socijalizma i graditi novu Hrvatsku. Opet ćemo imati majstore koji znaju popraviti brtvilo na slavini, keramičare koji znaju pločicama obložiti zidove i trgovce koji ljubaznošću osvajaju potrošače. Imat ćemo medicinsko osoblje koje traži poštenu plaću za svoj rad, ali ne prima mito. Imat ćemo drukčiju Hrvatsku od ove kakvu već tridesetak godina neuspješno gradi politička nomenklatura izrasla na pinochetovskim idejama „200 moćnih obitelji“, pretvorbenom lopovluku „tko je jamio – jamio je“, „mozgu vrijednom dvije marke“ i sličnim idiotizmima zbog kojih se val iseljavanja povećao do neslućenih razmjera.
Možda nasreću. Jer tek s povratkom novoiseljenih mladih ljudi u domovinu – željno ih iščekujemo – i s njihovim europskim životnim iskustvom rada i poslovanja, možemo se nadati Hrvatskoj u kakvoj bismo željeli živjeti.
