Poznata dječja fraza: Mama, namaži mi krišku

Sjećate li se djetinjstva kad smo imali tako malo, a bili tako sretni?

Igrali smo gume, ‘trokutova’, žmurke, ‘Između dvije vatre’, ‘Sandokana’, vozili rošule, preskakali štrik, pravili ‘žabice’, vrtili hulahop i crtali ‘školice’ na velikom odmoru, igrali se sa plastičnim pištoljima, bebama ‘ćelama'…

Puštali su nas napolje da se igramo pod jednim uslovom – da se vratimo na ručak ili večeru… Ili kada padne mrak. Često bismo umjesto ručka kao ‘obaveze’ tražili da nam namažu krišku koju bismo pojeli rukama prljavim od prašine, ali to nikome nije smetalo.

Vozili smo rošule, igrali gume i klikera…

Igrali smo se po dvorištima, na ulici, provodili sate u prirodi, a ne pred kompjuterom. Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo tužbi za ove incidente. Niko nije bio kriv… Samo mi, pa bismo znali fasovati i batine zbog toga, iako možda i nismo krivi…

Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili na vrata ili bismo jednostavno ulazili nenajavljeni. Kućna vrata se nisu zaključavala, pa bismo se čak i noću vraćali kući bez strepnje, prenosi Hayat.

Skupljali smo značke, salvete, sličice iz žvakaćih guma i Životinjskog carstva, igračke iz Kinder jaja, Pez bombonice, omote od čokoladica, razmjenjujući sa prijateljima duple za one koji su nam nedostajali.

Djeca su se vozila u autu bez sigurnosnih pojaseva i airbagova; naše ljuljačke su bile obojene sjajnim bojama na bazi olova i niko nije bio zabrinut zbog toga. Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na ladicama ili vratima…

Kada smo vozili bicikle, nismo imali ni kacigu, ni štitnike za laktove ili koljena. Pila se voda sa česme u dvorištu ili gdje bismo je našli – nisu postojale flaše s vodom za piće.Satima smo izrađivali autiće od kutija, daski i cijevi, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se pozadi da ih vuče na vrh uzbrdice… gdje bismo se sjetili da nemamo kočnice!

Nakon nekoliko padova, našli bismo rješenje problema – zaustavljali bismo se udarom u drvo ili zemlju. E, da! U to vrijeme nije bilo puno saobraćaja.

Jelo se sve što se stiglo… Pili smo zašećerene sokove, ali nismo imali problema sa težinom jer smo provodili dane trčeći i igrajući se… Jednu Coca Colu dijelili smo svi (kada smo imali para da je kupimo i to je bila staklena flaša od litra)… Pili smo svi iz iste flaše i niko nije zbog toga umro.

Nismo imali mobitele, a pisma su se slala poštom…

Upoznavali bismo se lično, a ne virtuelno. Nismo imali mobitele, iPhone uređaje, play statione, mp3-e, Nintendo 64, xbox-ove, video igrice, mnoštvo kanala na kablovskoj, kućno kino, “chat-sobe”, digitalne fotoaparate, Internet, MSN i Facebook…

Pisma i razglednice su se slale poštom, a fotografisanje je bilo poseban događaj. Tog dana su se oblačile najljepše haljine i nove sandale, a onda se čekalo po dvije sedmice da slike budu gotove.

Ljepota je bila u neizvjesnosti, u iščekivanju. Savremena ‘delete’ opcija omogućila nam je da proberemo osmijeh na fotografiji, a ‘recycle bin’ je tu da proždere sve ono što nije oku dopadljivo.

Imali smo umjesto toga prave prijatelje!

Neki nisu bili dobri u školi, morali su jednostavno da ponavljaju razred ako nisu učili. Niko nije išao kod psihologa niti pedagoga. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika.

Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha, odgovornost… I naučili smo da biramo.

Imali smo tako ‘malo’, ali bili smo tako sretni!