Pokazatelji loše završnice
Kada čovjek čitav svoj dunjalučki život provede udaljen od svoga Gospodara, nemaran prema Allahovim naredbama, čineći djela koja izazivaju Allahovo nezadovoljstvo, nema sumnje da će i posljednje trenutke njegovog života obilježiti loša završnica, koje se pribojavaju bogobojazni i skrušeno Ga mole da ih udalji od lošeg završetka. Danas su uveliko uočljivi pokazatelji ili stanja loše čovjekove završnice, kao što je naprimjer odbijanje ili nemogućnost izgovaranja la ilahe illallah na samrtnoj postelji, zatim izgovaranje ružnih riječi ili činjenje haram postupaka ili ispoljavanje osjećaja koji ukazuju na udaljenost od Allahove vjere i mržnju zbog onoga što ih je zadesilo (nezadovoljstvo kaderom).
Neke konkretne primjere čovjekove loše završnice naveli su u svojim djelima i mnogi selefi, kao što je Ibn Kajjim, rhm., koji, u svojoj knjizi ”El-Dževabul-kafi” (prevedena na bosanski jezik pod nazivom ”Bolest i lijek”) navodi da je jednom čovjeku u trenutku smrti rečeno da izgovori la ilahe illallah, pa je rekao: “Šta mi to koristi kada ne znam da sam ikada obavio namaz!?”, i umro je ne izgovorivši šehadet.
Prenio je Hafiz Ibn Redžeb, rhm., u svojoj knjizi ”Džami’ul-‘ulum vel-hikem” (prevedena na bosanski jezik pod nazivom ”Buđenje ambicija”) od učenjaka po imenu Abdul-Aziz b. Ebi Revvad da je rekao: “Bio sam prisutan kod jednog čovjeka u trenutku njegove smrti pa sam ponavljao la ilahe illallah, a njegove posljednje riječi bile su da je nevjernik u ono što ja izgovaram, a zatim je umro na tome. Raspitivao sam se o njemu i saznao da je bio okorjeli alkoholičar.” Na to je Abdul-Aziz dodao: “Bojte se grijeha jer su grijesi ono što ga je uništilo.”
Slično tome spomenuo je Hafiz Zehebi, rhm., o čovjeku koji je posjećivao mjesta na kojima se pio alkohol pa kada ga je zadesio smrtni čas, rekao je: “Pij i napoji me!”, umirući sa tom rečenicom.
Razlozi lošeg završetka
– Od najvećih je pogrešno ubjeđenje / ‘itikad. Kod koga se nađe pogrešno vjerovanje, to će ostaviti traga na njemu onda kada bude u najvećoj potrebi za Allahovom pomoći i postojanosti.
– Pretjerana posvećenost dunjaluku i vezanost za njega.
– Polovičnost u ustrajnosti i izbjegavanje dobra i upute.
– Upornost u činjenju loših djela i stapanje sa njima. Ako osoba bude voljela nešto cijelog svog života, tome težila i bila vezana za to, neminovno da će joj to biti na umu prilikom smrti.
Loša završnica, od koje se Allahu utječemo, ne snalazi one koji su svoju nutrinu i spoljašnost uskladili sa Allahovim naredbama, niti je namijenjena onima koji su iskreni u govoru i djelu. Loša završnica snalazi one koji su iskvarili svoju nutrinu po pitanju ubjeđenja / vjerovanja, a svoju spoljašnost po pitanju djela, one koji se osmjele na činjenje kabaira / velikih grijeha i čija staza budu zlodjela, jer to ih može zaokupirati sve do smrtnog časa i ne stignu se pokajati Allahu.”
Kako umiru alkoholičari
U hadisu stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svevišnji se Allah obavezao da će onoga ko konzumira opojna pića napajati s ‘tinetul-habala’.” Prisutni upitaše: “Božiji Poslaniče, šta je to ‘tinetul-habal’?” Poslanik odgovori: “Gnoj stanovnika džehennema.” Imam Ibnul-Kajjim zapisao je sljedeće: “Neki čovjek družio se s alkoholičarima pa nije, u smrtnoj agoniji, mogao izgovoriti la ilahe illallah, izričaj svjedočenja, iako su ga na to poticali prisutni. Štaviše, lice mu je pocrnjelo a jezik se saplitao pa je počeo vikati: ‘Idi od mene! Nego, de ti prvo popij čašu alkohola pa onda meni ulij!’, ponavljajući to dok duša nije napustila tijelo i vratila se svom Stvoritelju.”
Muhammed b. el-Mugis bio je veliki grešnik, okorjeli alkoholičar koji skoro nikad nije izlazio iz gostione. No, kad se razbolio i očito oslabio, neposredno prije smrti, neko ga je upitao: “Osjetiš li imalo snage? Bi li mogao ustati?” On je odgovorio: “Naravno, da hoću, mogao bih ustati i bez problema otići u gostionu.” Pitalac se začudi: “Bože sačuvaj! Kamo sreće da si rekao: ‘Mogao bih ustati i bez problema otići u džamiju!’” Muhammed zaplaka i reče: “Ne mogu bez gostione! Svako će uostalom umrijeti na onome na čemu je živio; ja nisam posjećivao džamiju pa kako ću umrijeti kao dobar čovjek!”
Ibn Ebu Revvad ispričao je sljedeće: “Bio sam prisutan kad je neki čovjek bio na samrti, i prisutni su ga poticali da izgovori la ilahe illallah, ali on nikako nije mogao posvjedočiti Allahovu jednoću, saplitao mu se jezik. Silno želeći da sretno umre, prisutni su ga intenzivno podsjećali na šehadet i Allahovu veličinu pa je nesretnik naposlijetku povikao: ‘Ne vjerujem u Allaha!’ te duboko uzdahnuo i umro. Poslije pokopa saznao sam od njegove porodice da je bio notorni alkoholičar.”
