Tamam, kad je nastupilo vrijeme za podne namaz (podnevsku molitvu) nešto prije 12 sati, pozvao sam djecu da se prireme za namaz. Ali dječak taj, koji inače ne „hvata krivine“ kad treba u džamiju, počeo se izvlačiti. Neće on, ostati će on u mektebu. Sačekati će nas dok mi dođemo nazad ponovo u mekteb. Isprva sam pomislio kako mu je stvrano mrsko, možda hoće da igra igrica kad ostane sam. Nešto je u meni govorilo da nije to. Nisam odustao, želio sam saznati zašto neće da ide s nama u džamiju. Bilo mi je drago kad mi je rekao da ne može jer ga stid poderane mu čarape. Kroz stid i pomalo kroz smijeh reče:“ Ma ne mogu, ba, ja efendija, poderane mi čarape, evo, vidi!“ Skide obuću i pokaza “krompir“. „Mašala“- rekoh: „U tebe kropir dobro rodio ove godine“ Nastojim da se prođe korz šalu.
Inače, taj dječak nije u tolikoj mjeri u potrebi, naravno ne živi u izobilju, a nije ni u oskudici. Mnogima nam se desilo da smo negdje otišli poderanih čarapa pa nas stid bilo. Čak i meni se desi da nisam vidio da sam obukao, na brzinu, malo ili malo više poderane čarape u džamiju, a kad dođem kući odmah ih bacim da ih više ne obučem.
Pokušao sam da mu objasnim da nije to neka sramota što su izderane, da to niko neće primjeiti, da ovo-da ono, ali jok, ništa ne pije vode. Govorio sam mu da ih skine, nek ide bos, ali i to ga bilo stid. Na poslijetku u ulazu u džamiju smo napavili dogovor. Ja kao njegov efendija i on kao moj učenik, odlučili smo obojica ući u džamiju pederanih čarapa.
