U Sahihima Buharije i Muslima[3] mnogobrojnim predajama se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.w.s.,[4] naredio da se šehidi Bedra pokopaju u jedan mezar i da je zatim stao iznad njih i počeo ih dozivati po imenima: „Jeste li se uvjerili da je istinito ono što vam je obećao vaš Gospodar?! Ono što je meni obećao, ja sam našao istinitim!“ Na to mu je Omer[5] – Bog njime bio zadovoljan! – rekao: „Božiji Poslaniče, kako to da se obraćaš onima koji su već mrtvi?!“ „Tako mi Onoga koji me s Istinom posla“, odgovorio mu je Poslanik, „ovo što govorim vi ništa bolje ne čujete od njih, samo što oni nisu u stanju odgovoriti!“
Od Poslanika se, također autentičnom (sahih) predajom, prenosi hadis[6] u kojem se kaže „da umrli čuje bahat obuće onih koji su ga ispraćali, kada odlaze od njega“. Poslanik, s.a.w.s., je propisao svome ummetu da „kada nazovu selam stanovnicima kabura, to učine na način na koji se obraćaju živima; da reknu: Es-selamu ‘alejkum, dare qawmin mu’minin (Mir neka je na vas, kućo naroda vjerničkog!).“
Prema tome, radi se o obraćanju nekome ko čuje i razumije govor. U protivnom, ono ne bi imalo smisla i bilo bi nesuvislo, poput obraćanja nečemu nepostojećem i neživom. Prvi muslimani se o ovom pitanju nisu razilazili. Brojne su predaje od njih u kojima stoji da je umrli svjestan posjete živog, i da joj se obraduje. Ebu el-Dunja, u svojoj knjizi Kitab el-qubur – poglavlje ‘Umrli su svjesni posjete živih’ – kaže: „Od ‘Aiše[7] – Bog njome bio zadovoljan! – prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.w.s., rekao: ‘Nijedan čovjek ne posjeti mezar svojega brata i ne posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i ne uzvrati mu (selam, govor), sve dok ne ustane!’“
Od Ebu Hurejre[8] se prenosi da je rekao: „Kada čovjek prođe pored kabura svog brata kojeg je poznavao i nazove mu selam, ovaj mu selam uzvrati i prepozna ga. Ako pak prođe pored kabura nekog koga nije poznavao i selam mu nazove, ovaj mu uzvrati na selam!“
Pričao nam je Muhammed ibn el-Husejn, pozivajući se na Jahju ibn Bistama el-Asgara, a ovaj na Musme’a, kojem je čovjek iz porodice ‘Asima el-Džahderija ispričao sljedeće: „Usnio sam ‘Asima el-Džahderija dvije godine nakon njegove smrti. ‘Zar ti nisi umro?!’, upitao sam ga. ‘Jesam, naravno!’, odgovorio je. ‘Pa gdje se sada nalaziš?’, pitao sam. ‘Bogami, u jednom od džennetskih perivoja’, kazao je. ‘Moji prijatelji i ja se, svakog četvrtka navečer, i petkom ujutro, sastajemo kod Bekra ibn ‘Abdullaha el-Mezenija i tu primamo vijesti o vama!’ ‘Vaša tijela ili vaše duše?’, upitao sam. ‘Da si ti živ i zdrav’, kazao je on, ‘tijela naša je još davno pojela truhlež, sastaju se naše duše!’ ‘A znate li za naše posjete vama?’, priupitao sam. ‘Da, znamo’, odgovorio je. ‘Saznajemo za njih petkom navečer i subotom do izlaska Sunca!’ ‘Zašto samo tada, a ne i ostalim danima?’, pitao sam. ‘Zbog odabranosti petka i njegova značaja’, rekao je.“
Pričao nam je Muhammed ibn el-Husejn, pozivajući se na Bekra ibn Muhammeda, kojem je Hasan el-Qassab ispričao ovo: „Sa Muhammedom ibn Waslom svake sam subote u rano jutro odlazio do El-Džebbana[9] i tamo smo stajali nad kaburima, nazivali im selam i za njih Allahu upućivali dove, a zatim odlazili.
Jedanput sam mu rekao: ‘Što subotu ne bi zamijenio za ponedjeljak?’ ‘Saznao sam’, rekao mi je, ‘da umrli znaju za svoje posjetioce petkom, te dan prije i dan poslije toga“.
Pričao mi je Muhammed, prenoseći od ‘Abd el-Aziza ibn Ebbana koji mu je rekao: Sufjan el-Sewri nam je jedanput kazivao: „Čuo sam da je El-Dahhak rekao: ‘Ko posjeti kabur subotom prije izlaska sunca, umrli će znati za tu njegovu posjetu!’ Kad je upitan iz kojeg to razloga, odgovorio je: ‘Zbog značaja koji ima petak“.
Pričao nam je Halid ibn Haddaš, pozivajući se na Dža’fera ibn Sulejmana, a ovaj na Ebu el-Tejjaha, koji je rekao: „Mutrif je ranim jutrom kretao na put, dok bi petkom putovao noću. ‘Čuo sam Ebu el-Tejjaha’, kaže Dž’afer, ‘kada je rekao: – Mi smo saznali da mu se pred njim osvjetljavao put kojim je išao. Jedne noći je, prilazeći na konju jednim mezarlucima, ugledao stanovnike mezarova kako sjede na svojim kaburovima. „Eto Mutrifa, dolazi i ovog petka!“, govorili su. „Zar i vi znate da je petak?!“, upitao je on. „Znamo“, rekli su. „I znamo šta u tom danu ptice govore!“ „Šta govore?!“, upitao je. „Govore: selam, selam!“
Pričao mi je Muhammed ibn el-Husejn, pozivajući se na Jahju ibn ebu Bekira, kome je El-Fadl ibn Muweffeq ibn Hal Sufjan ibn ‘Ujejne ispričao sljedeće: „Kad mi je umro otac, puno sam tugovao za njim. Svakoga dana sam išao na njegov mezar, a onda sam neko vrijeme prestao. Kad sam mu potom ponovo otišao, dok sam sjedio pored njegova kabura savladao me je san i ja sam zaspao. Usnio sam kao da se mezar mojega oca otvorio a on kao da sjedi dole u njemu, umotan u ćefine, mrtvačkog izgleda. Vidjevši ga takvog, počeo sam plakati. ‘Sine’, rekao mi je, šta te to spriječilo da mi te tako dugo nema?’ ‘Zar ti znaš za moj dolazak?!’, upitao sam. ‘Znao sam za svaki tvoj dolazak’, rekao mi je. ‘Kad god si mi došao, uvijek sam ti se obradovao i s tobom bio u društvu. Tvojoj dovi su se radovali i ovi oko mene!’ Nakon toga sam vrlo često odlazio kod njega“.
Pričao mi je Muhammed, kojem je pričao Jahja ibn Bistam, a njemu Osman ibn Sewda el-Tawafi; kaže: „Njegova majka je bila izrazito pobožna žena, do te mjere da su je zvali kaluđericom. Kad je bila na samrti, podigla je glavu prema nebu i rekla: ‘O djela moja pohranjena – uzdanice moja u životu i nakon smrti moje – nemojte me izdati u času smrti i nemojte me ostaviti samu u kaburu!’ Potom je umrla, a ja sam svakog petka odlazio kod nje, upućivao za nju dovu, molio joj za oprost, njoj i ostalima u mezarluku, a onda mi je jednom izišla na san. ‘Kako si, majko?’, upitao sam je. ‘Sine’, kazala je, ‘smrt sa sobom donosi teškoću golemu, no ja se, Bogu hvala, nalazim u lijepom boravištu: miomirisom se prekrivamo i na brokat i kadifu se naslanjamo – tako sve do Dana u kojem ćemo proživljeni biti!’ ‘Treba li ti nešto?’, upitao sam je. ‘Treba’, rekla je. ‘Nemoj nas prestati posjećivati i za nas dove[10] upućivat, jer se ja, doista, svakoga petka obradujem tvome dolasku, kad god se pojaviš otud od svojih. Meni tad reknu: Kaluđerice, eto ti opet ide tvoj sin!, i ja se obveselim, a obraduju se i svi ovi umrli oko mene!“
Pričao mi je Muhammed ibn ‘Abd el-’Aziz, prenoseći od Bišra ibn Mensura: „U vrijeme kad je harala kuga, jedan čovjek je često posjećivao El-Džebban i tu klanjao dženaze umrlima. Kada bi pala noć, on bi se zaustavljao na ulazu u mezarluke i govorio bi: ‘Neka vam Allah bude drug u vašoj samoći i neka se smiluje vašoj usamljenosti; neka prijeđe preko ružnih postupaka vaših i neka primi dobra djela vaša!’, i nikada ništa više nije dodavao na te riječi. ‘Jedne noći sam’, pričao je taj čovjek, ‘bio zašao u noć te sam se odmah zaputio svojoj kući, ne otišavši do mezarluka da im uputim dovu kako sam to običavao činiti. Kad sam te noći zaspao, u snu sam ugledao mnoštvo ljudi – došli kod mene!’ ‘Ko ste vi?!’, upitao sam. ‘Šta trebate?’ ‘Mi smo iz onog tamo mezarluka!’, rekli su. ‘Navikao si nas na poklon koji si nam darivao kad bi se vraćao svojima!’ ‘Koji poklon?!’, upitao sam. ‘Dove koje si upućivao za nas’, kazali su. ‘Onda ću to nastaviti činiti i dalje’, kazao sam i to više nikad nisam prestao raditi.
Muhammed mi je pričao, kazujući ono što je čuo od Ahmeda ibn Sehla, on od Rušda ibn Sa’ada, a ovaj od jednog čovjeka koji je čuo Jezida ibn ebu Hubejba, da je Sulejm ibn ‘Umejr prolazio pored nekog mezarluka, a izrazito ga je mučila potreba za malom nuždom. Prijatelji su mu rekli: ‘Što ne skreneš u mezarluke i tamo ne obaviš nuždu u nekoj od rupa!’, na šta je on zaplakao, rekavši: ‘Subhanallah! Allaha mi, stidim se mrtvih isto kao što se stidim i živih!“
Dakle, da umrli nisu toga svjesni, on ih se ne bi stidio. Povrh toga, umrli je upoznat s djelima svoje žive braće i rođaka. Abdullah ibn el-Mubarek kaže: „Sewr ibn Jezid, prenoseći od Ibrahima, a ovaj od Ebu Ejjuba, kazao mi je sljedeće: ‘Djela živih predočavaju se umrlima, pa kada ugledaju dobro djelo, obvesele se i obraduju, a kada ugledaju ružno, pokuđeno, reknu: ‘Bože, povrati ga!“
Ebu el-Dunja spominje da je Ahmed ibn ebu el-Hawari rekao: „Pričao mi je moj brat Muhammed kako je ‘Ubad ibn ‘Ubad došao kod Ibrahima ibn Saliha. ‘Reci mi nešto!’, rekao mu je. ‘Posavjetuj me!’ ‘Čime da te posavjetujem, Bog te pomogao!’, odgovorio mu je ovaj. ‘Saznao sam da se djela živih predočavaju njihovim umrlim rođacima. Sad, eto, pogledaj kakva su ti djela koja se pokazuju Poslaniku, s.a.w.s.!’ Ibrahim se tada tako rasplakao da su mu suze kvasile bradu!“
Ibn ebi el-Dunja kaže: „Pričao mi je Muhammed ibn el-Husejn, prenoseći od Halida ibn ‘Amra el-Emewija, kojem je Sadeqa ibn Sulejman el-Dža’feri ispričao sljedeće: ‘Bio sam izrazito silan čovjek, pa kada mi je umro otac povratio sam se i pokajao, no jedanput sam napravio veliki prijestup. Utom sam usnio oca. ‘Sine’, rekao mi je. ‘Kako je moja radost bila golema zbog tebe! Predočavana su nam tvoja djela, pa smo ih mi uspoređivali s djelima dobrih ljudi. Ovoga puta sam se, međutim, veoma zastidio. Nemoj me sramotiti među ovim umrlim oko mene!’ On je bio moj susjed u Kufi i ja sam ga, nakon toga, ponekad čuo kako u rano jutro izriče dovu: ‘I molim Te za pokajanje nakon kojeg povratka u grijeh više neće biti, o Ti koji popravljaš dobre, koji upućuješ zabludjele, koji si najmilostiviji!“
Ashabi[11] su nam na ovu temu ostavili mnoge predaje. Neke Ensarije,[12] rođaci ‘Abdullaha ibn Rewahe,[13] govorili su: „Bože, utječem Ti se od onog djela koje će me osramotiti kod ‘Abdullaha ibn Rewahe!“ Govorili su to nakon što je ‘Abdullah poginuo kao šehid. Ovdje je dovoljna i sama činjenica da se onaj koji posjeti umrloga zove ‘posjetilac’. Bilo bi, naravno, pogrešno ovako ga nazivati da posjećeni nije svjestan njegove posjete. Također se ne može reći: ‘posjetio ga je’, ukoliko ovaj ne zna za njegovu posjetu. To je sasvim razumljivo kada je riječ o posjećivanju i općepriznato je kod svih naroda. Isti je slučaj i s pozdravljanjem umrlih. Pozdravljati nekoga ko toga nije svjestan i koji ne osjeća prisustvo onoga koji pozdravlja, je apsurdno. Poslanik, s.a.w.s., podučio je svoj ummet da, kada posjete kabure, reknu: „Selamun ‘alejkum ehled-dijar mine-l-mu’minine we-l-muslimine we inna in ša’allah bikum lahiqunn. Jerhamullahu-l-mustaqdimine minna we minkum we-l-muste’hirine. Nes’elullahe lena we lekumu-l-’afijeh!“ (Mir neka je na vas, o stanovnici ovih kabura! I mi ćemo se, ako Bog da, vama priključiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima, kao i potomcima! Molimo Ga za oprost, i nama i vama!) Ovaj selam, ovaj govor i obraćanje, upućuje se prisutnom, koji čuje, govori, razumije i uzvraća, svejedno što ga živi ne može čuti. Kada neko stupi u namaz u njihovoj blizini (u blizini mrtvih, op. prev.), oni ga posmatraju, znaju za njegov namaz i zavide mu na tome. Jezid ibn Harun kaže: „Pričao nam je Sulejman el-Tejmi, prenoseći od Ebu Osmana el-Nehdija, da je Ibn Sas jedanput izišao da isprati neku dženazu, a na sebi je imao lahku odjeću, te se tako zaustavio kod nekog kabura. ‘Tu sam’, kaže on, ‘klanjao dva rekata namaza, a onda se naslonio na mezar. Srce mi je, Allaha mi, bilo budno kad sam iz kabura čuo glas: ‘Bježi od mene i ne uznemiravaj me! Vi radite, ali nemate znanja, dok mi znamo, ali nismo u stanju raditi. Volio bih ta tvoja dva rekata namaza, nego imati to i to…!“ Znao je, dakle, da se čovjek naslonio na mezar i da je tu obavio namaz!
Ibn ebi el-Dunja kaže: „Pričao mi je El-Husejn ibn ‘All el-’Adželi, pozivajući se na Muhammeda ibn el-Salta, a ovaj na Isma’ila ibn ‘Ajjaša, koji je kazivao ono što je čuo od Sabita ibn Selima, koji je rekao: ‘Ebu Qilabe nam je pričao: – Išao sam od Šama prema Basri, pa sam se tako putujući zaustavio na jednom mjestu, tu abdestio i klanjao dva rekata noćnog namaza, a potom spustio glavu na jedan mezar, i zaspao. Zatim sam se probudio, kad mi se onaj iz kabura stade žaliti: Još od sinoć me bihuzuriš! – Zatim dodade: Vi radite, ali nemate dovoljno znanja, no mi znamo, ali ne možemo ništa uraditi…! Ona dva rekata koja si klanjao bolja su od cijelog dunjaluka, sa svim što je na njemu… Neka Allah stanovnike dunjaluka nagradi dobrim: nama od njihovih dova ulazi svjetlost, poput planina golema! Prenesi im selame od nas!“
Pričao mi je El-Husejn el-’Adželi, pozivajući se na ‘Abdullaha ibn Numejra, a on na Malika ibn Mogula, koji prenosi od Mensura, a ovaj od Zejda ibn Weheba, da je rekao: „Otišao sam do El-Džebbane i tamo sjeo. Utom je bahnuo neki čovjek, otišao do jednog mezara i poravnao ga. Potom se okrenuo prema meni, prišao i sjeo. ‘Čiji je ono mezar?’, upitao sam. ‘Moga brata’, kazao je. ‘Tvoga brata!?’ ‘Da, moga brata po Bogu!’, rekao je. ‘Sanjao sam ga, pa sam mu u snu rekao: – Lijepo si živio, el-hamdu lillahi rabbil-’alemin. – Eto, ti izreče tu zahvalu – kazao mi je on – a da ja to mogu učiniti, to bi mi bilo draže od cijeloga dunjaluka i svega što se nalazi na njemu!…Ti si dakako, vidio gdje su me ukopali – eto, tu je došao taj i taj i klanjao dva rekata namaza. Kada bih ja bio u stanju klanjati, volio bih to nego cijeli dunjaluk, sa svim što ima na njemu!“
Pričao mi je Ebu Bekr el-Tejmi, pozivajući se na ‘Abdullaha ibn Saliha, kojem je pričao El-Lejs ibn Sa’ad, a njemu Hamid el-Tawil, prenoseći od Mutrifa ibn ‘Abdullaha el-Haršija da je rekao: „Jedanput smo pošli do El-Rebi’a, dok je on još postojao, pa smo odlučili ući u njega u petak, budući da tada u njemu ima mnogo svijeta, a i stoga što nas je put vodio pored mezarluka. Tako smo ušli i ja sam, tamo u mezarlucima, opazio neku dženazu. ‘Da mi ih je sustići’, pomislio sam, ‘pa da joj i ja prisustvujem!’ Potom sam se izdvojio malo ustranu, u blizini jednog kabura, i tu klanjao dva kratka rekata, koja nisam upotpunio zikrom. Zatim sam malo dremnuo a na san mi je izišao onaj koji je ležao u tom kaburu. ‘Klanjao si dva rekata’, rekao mi je, ‘a nisi ih htio upotpuniti!?’ ‘Tako je!’, odgovorio sam. ‘Vi radite a nemate znanja’, rekao je, ‘dok mi nismo u stanju raditi. Da sam ja klanjao dva rekata, poput onih tvojih, bilo bi mi to draže od cijelog dunjaluka, sa svim njegovim sadržajima!’ ‘Ko se sve ovdje nalazi?’, upitao sam. ‘Svi su muslimani’, rekao je on, ‘i sve ih je sustiglo samo dobro’. ‘A ko je među vama najbolji?’, upitao sam, i on mi je pokazao na jedan kabur. Ja sam u sebi rekao: ‘Bože moj, Gospodaru naš, izvedi mi ga da mu se obratim!’ – istom iz tog kabura izađe jedan mladić! ‘Ti si najbolji među ovima ovdje!?’, upitao sam ga. ‘Tako kažu’, odgovorio je. ‘Čime si to postigao?’, upitao sam, ‘Jer, ja ti to, bogami, sudeći po tvojim godinama, ne vidim?!’ „Postigao sam dugim hadžom i umrom, borbom na Božijem putu i djelima svojim… Stavljan sam na kušnju velikim teškoćama’, dodao je, ‘pa mi je podareno strpljenje u njima – eto, time sam ih nadmašio!“
Sva ova snoviđenja – premda nisu, kao takva, dovoljna da posluže kao argument, da se sama po sebi uzmu kao neoboriv dokaz – imaju svoju težinu zbog same svoje brojnosti. Naime, sam Bog zna u kolikom se broju javljaju, noseći u sebi sličan i, nerijetko, identičan smisao.
A Poslanik – mir i blagoslov Božiji neka su na nj! – rekao je: „Vidim kako se vaša snoviđenja podudaraju u posljednjih deset noći!“, tj. u noćima u kojima je Lejletu-l-qadr, jer kad se snoviđenja vjernika podudaraju u vezi nečega, ta podudarnost biva poput one kada kazuju o nečem, i poput podudarnosti njihova stajališta spram nečeg što oni smatraju pohvalnim ili pokuđenim. Uz to, mi naše tvrdnje ne temeljimo samo na snovima, već navodimo i druge argumente i uporišta. Tako se u jednom vjerodostojnom (sahih) hadisu potvrđuje da umrla osoba saobraća s onima koji je ispraćaju nakon njena ukopa.
Muslim u svome Sahihu bilježi hadis koji prenosi ‘Abdurrahman ibn Šimasa el-Mehri. On kaže: „Posjetili smo ‘Amra ibn el-’Asa[14]kada je već bio na samrti. On je dugo plakao, licem okrenut prema zidu. ‘Zašto tako plačeš, oče?’ – upitao ga je njegov sin. ’Zar te Božiji Poslanik, neka su na nj mir i blagoslovi Allahovi, nije obradovao tim i tim!?’ Na to se on okrenuo. ‘Najbolje na šta računam’, rekao je, ‘jest posvjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed poslanik Božiji. Ja sam, eto, prošao kroz tri faze. Najprije sam bio takav da niko kao ja nije mrzio Poslanika, i jedino što sam želio bilo je da ga se domognem i ubijem ga. Da sam u takvom stanju umro, bio bih jedan od stanovnika Vatre. Međutim, kada je Allah u moje srce uveo islam, susreo sam Poslanika i rekao mu: – Pruži ruku, hoću da ti dam prisegu na vjernost! -, i on je pružio svoju desnicu. No, ja sam povukao svoju ruku! – Šta ti je ‘Amre?! – rekao je. – Htio bih to nečim usloviti – kazao sam. – Čime? – upitao je on. – Da mi bude oprošteno – rekao sam. – Zar ne znaš da islam poništava ono što je bilo prije njega, da hidžra poništava ono što je bilo prije nje, da hadž poništava ono što je bilo prije njega?! – upitao je. U tom trenutku niko mi nije bio draži od Božijega Poslanika, niti je u mojim očima iko bio veličanstveniji od njega. Iz poštovanja i divljenja prema njemu ne bijah u stanju njime ispuniti svoje oči, i da me je neko zamolio da mu ga opišem, ja to ne bih mogao, jer ne mogoh tada njime napuniti svoje oči! Da sam u takvom stanju umro, ponadao bih se da ću biti jedan od stanovnika Dženneta. Nakon toga, upali smo u neke stvari i ne znam kakvo mi je stanje u njima. Zato, kada umrem, neka me ne prati ni narikača ni vatra, a kada me spustite u kabur, dobro me zatrpajte zemljom i kod mezara mi se zadržite onoliko koliko se zadrži kad se zakolje kurban i podijeli se njegovo meso – da toliko budem u vašem društvu, dok ne vidim čime du uzvratiti izaslanicima Gospodara svoga!“ Ovo nedvosmisleno ukazuje na to da se umrli združuje s prisutnima kod svoga kabura, da im se raduje.
Od jedne grupe iz prvih generacija muslimana zabilježeno je da su oporučili da im se, prilikom njihova ukopa, uči nešto iz Kur’ana na njihovim mezarovima. ‘Abd el-Haqq kaže: „Prenosi se da je ‘Abdullah ibn Omer[15] naredio da mu se, kod njegova kabura, prouči sura El-Beqare“.[16] Tog stanovišta bio je i El-Mu’alli ibn ‘Abd el-Rahman, dok je imam Ahmed[17] to najprije osuđivao, budući da za to nije nalazio potvrdu u Predaji, da bi kasnije taj svoj stav revidirao. El-Hallal u svome Zborniku (El-Džami’u), u poglavlju ‘O učenju kod kabura’, kaže: „Pričao nam je El-’Abbas ibn Muhammed el-Dewri, pozivajući se na Jahju ibn Mu’ina a on na Mubeššira el-Halebija, kojem je pričao ‘Abd el-Rahman ibn el-’Ala’ ibn el-Ludžladž, prenoseći od svoga oca, sljedeće: ’Moj otac mi je rekao’, kaže on, ’Kad umrem, spusti me u kabur i reci: Bismillahi we ‘ala sunneti Resulillahi (u ime Allaha i po sunnetu Njegova Poslanika) – a zatim me dobro zatrpaj zemljom i kod glave mi prouči početak sure El-Beqare,[18] jer sam čuo da tako kaže i ‘Abdullah ibn Omer! ’“ ‘Abbas el-Dewri kaže: „Pitao sam Ahmeda ibn Hanbela: ‘Znaš li nešo o učenju na kaburu?’ i on mi je rekao da ne zna. Isto sam upitao i Jahju ibn Mu’ina i on mi je ispričao ovaj hadis“.
El-Hallal kaže: „Pričao mi je El-Hasan ibn Ahmed el-Werraq, a njemu ‘Ali ibn Musa el-Haddad, koji je bio poznat po svojoj iskrenosti i istinoljubivosti; on kaže: ‘Bio sam s Ahmedom ibn Hanbelom i Muhammedom ibn Qudamom el-Džewherijem na jednoj dženazi, pa kad je umrli bio ukopan, jedan slijep čovjek je sjeo i pored kabura počeo učiti (Kur’an). „Hej ti!“, rekao mu je Ahmed, „učenje kod kabura je novotarija u vjeri!“ Međutim, kad smo izašli iz mezarluka Muhammed ibn Qudame je upitao Ahmeda ibn Hanbela: ‘Oče ‘Abdullahov, šta ti misliš o Mubešširu el-Halebiju?’ ‘Pouzdan čovjek’, odgovorio je Ahmed. Jesi li šta od njega zapisao?’ ‘Jesam’. ‘Eto’, rekao je Qudame, ‘taj Mubeššir mi je ispričao, prenoseći od ‘Abd el-Rahmana ibn el-’Alaa ibn el-Ludžladža, a ovaj od svoga oca, da je on ostavio oporuku da mu se, kad bude ukopan, kod glave prouči početak sure El-Beqare i njezin završetak!’ ‘Čuo sam Ibn Omera kad je isto to oporučivao!’, dodao je. Ahmed mu je tada rekao: ‘Vrati se i reci onome neka nastavi učiti!“ El-Hasan ibn el-Sabah el-Za’ferani kaže: „Pitao sam Šafiju[19] o učenju kod kabura i on mi je rekao: ‘Nema zapreke (La be’se biha)!“ El-Hallal također navodi i riječi El-Ša’bija, koji kaže: „Ensarije su praktikovale da, kad neko od njih umre, odu do njegova kabura i tamo uče Kur’an“.
On dalje kaže: „Ebu Jahja el-Naqid mi je rekao: ‘Čuo sam El-Hasana ibn el-Džerwija kako kaže: – Prošao sam pored mezara svoje sestre i kod nje proučio „Tebareke“[20], zbog sadržaja kojeg ova sura nosi u sebi. Nakon toga došao mi je jedan čovjek i rekao mi: „Sanjao sam tvoju sestru. Rekla mi je: ‘Neka Allah Ebu ‘Alija nagradi dobrim – lijepo sam se okoristila onim što je proučio!“ El-Hasan ibn el-Hejsem mi je pričao: „Čuo sam Ebu Bekra ibn el-Atruša ibn binti Ebi Nasra ibn el-Timara kako kaže: ‘Jedan čovjek je petkom dolazio kod kabura svoje majke i tu učio suru Jasin. Jedanput je, nakon proučene sure, rekao: – Bože moj, ako dijeliš sevap od ove sure koju sam proučio, onda ga podijeli svima u ovom mezarluku!“ Sljedećeg petka mu je došla jedna žena i upitala ga je li on taj i taj. Kad je rekao da jest, rekla mu je: ‘Meni je umrla kćerka. Izišla mi je na san i ja sam je vidjela kako sjedi na ivici svoga mezara. Kad sam je upitala zašto tu sjedi, rekla mi je: – Taj i taj je došao posjetiti kabur svoje majke i tu je proučio Jasin. Sevap od toga je namijenio svima u našem mezarluku, pa nas je sve zapahnulo od toga – ili je rekla: – pa nam je oprošteno, ili nešto slično tome.
