Imam jedan vic za tebe, svidio bi ti se. Ide ovako… Pošalje mama dijete u kuhinju da iz frižidera donese dvije pive. Dijete ode i kaže „Samo je jedna mama.“
Znam da bi se ti sama nasmijala. I ja volim glupe viceve.
Sve sam više kao ti mama. Sve one rečenice koje si govorila, sve one stvari koje si radila, odjednom su sjele na mjesto kad sam i sama postala mama. Sad tek razumijem kako je teško biti dobra mama. A ti si to bila. I ja bih htjela to biti tvojoj unučici.
Ne znam jesam li ti to stigla reći, ali ti si bila prva koju bih zvala kad god bi se nešto dogodilo, dobro ili loše. Znala sam da ako je loše, da neće biti gore ako ti kažem, jer si me odgajala da ti vjerujem, a ne da te se bojim.
Nekad čujem da su majke tukle djecu, čak da su ih tjerale da sami uberu šibu s kojom će ih tući, i ne mogu tebe zamisliti takvu. Bila si puna ljubavi, puna razumijevanja, pokušavala si greške nas djece zajedno s nama korigirati bez da se osjećamo užasno. Jer svi griješimo i svima nam je to grozno. A najmanje što nam treba jest da nam bude još gore.
Hvala ti što me nikad nisi udarila. Hvala ti što si napustila mog oca kad sam vidjela da te htio udariti.
Naučila si me bitnu lekciju.
Nekidan sam u parku obranila jedno dijete čija je mama ispred svih otkinula granu sa stabla i krenula prema svom djetetu. Nijedno dijete ne treba osjetiti batine, a pogotovo od voljene osobe. Osim razočaranja u ljubav, to nosi sa sobom još stotinu problema.
Ni ja ni moj suprug nikad nismo udarili Minu, čak ni po guzi. Da ju je on udario, ja bih ga napustila. Jer bi pokazao da je slabić koji tuče nemoćne, a ja takve ljude ne cijenim.
Ti si mama prerano otišla s ovog svijeta, ali stigla si me naučiti mnogo toga. Nažalost i to da nitko nikad neće moći zauzeti tvoje mjesto i da je veza majke i djeteta neraskidiva i nakon smrti. Jer ja dan danas pričam s tobom. Kad mi je teško, ja pričam s tobom. Nadam se da te nisam udavila ako postoji život poslije smrti. Nadam se i da te nisam razočarala jer više ne vjerujem da postoji život nakon smrti.
Pričam tvojoj unučici o tebi. I pokušavam biti dobra mama kao ti. Ti možda nisi čitala sve te knjige o odgoju, ali radila si sve baš kao da jesi. Nisi nam nametala svoja mišljenja, pustila si nas da uvijek kažemo što želimo, nisi nas stavljala na čekanje, nisi nas ponižavala niti nas tjerala da se osjećamo nebitnima, bila si tu na baš svaki bitan trenutak u našem životu.
Trudila sam se biti dobra kćer.
Zapravo se nisam baš jako morala truditi jer je pored takve mame bilo lako biti dobar. Nisam imala poriv za buntovništvom, kao ni razloge da si uništavam život zbog tebe. To što nas život nije mazio nema veze s tobom. Kao što ni tvoja smrt nije imala veze. Ali raspala sam se tada i skupljala sam se godinama u onu nekadašnju osobu. Jednostavno si bila ona najvažnija puzzla. Mina ju je našla i napokon me zakrpala.
Obožavala bi to dijete, sjajna je. Zovem je zmaj mali i zvijer, ali najčešće joj tepam piplica kao što si ti meni tepala.
I grlimo se puno kao nas dvije nekad.
Nikad neću zaboraviti kad sam ti sjela u krilo s 18 godina po povratku iz Zagreba. Tako si mi nedostajala. Drugi su na studij bježali od mame, a meni si ti tako falila.
Nisi mi bila najbolja prijateljica, bila si moj najveći zaklon, moja baza i utvrda. S prijateljicama sam plesala vani, a tobom sam rado sjedila.
Voljela bih biti takva mama. Prisutna, puna razumijevanja i blaga.
Bože kako si nekad mogla biti tako blaga u tako teškim situacijama!? Kako nisi barem opsovala, podignula glas, lupila vratima? Nikad nisam od tebe to doživjela.
Vidjela sam te da plačeš puno puta, znala sam da nije dobro, ali me nisi plašila. I dok si umirala brinula si kako sam ja.
Da znam raditi kipove, digla bih ti jedan u spomen.
Nisi bila tu kad sam diplomirala. Nisam ni otišla na promociju jer su svima bili roditelji.
Nisi bila tu kad sam se udala. Nisam ni htjela veliku feštu da ne primijetim kako je moja strana obiteljskog stola prazna.
Nisi bila tu kad sam sedam puta ostala trudna i sedam puta se razočarala. I bolje da nisi, al tako si mi falila. Svaki sam put htjela tebi pobjeći.
Nisi bila tu ni kad se moja kćer rodila. Najviše mi je nedostajalo da ti javim kako sam rodila.
Ali ti si tu, jer ona ima tvoje oči. Kad me pogleda, to je tvoj pogled. Znaš, začeta je na dan kad si ti umrla. Taj dan u studenom sad ima neki balans.
Jebe mi se što misli neka baba kad ne vidi moj buket na tvom groblju baš na Sisvete. Jer se toj babi ionako živo jebe za mene.
Mama, kažu da vrijeme liječi sve… lažu. Vrijeme te samo nauči da se lakše nosiš s boli jer se privikneš. Uvijek ćeš mi nedostajati.
Samo je jedna mama….
Foto: Barbara Slade Jagodić
