Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes. U to vrijeme upozorenja u stilu “čuvati daleko od dohvata djece” na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala. Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet..
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i nije umro zbog toga, piše ukusno.
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili coktu, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali vani.
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.
Nerijetko, nas niko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji.
I nikad nije bilo problema…
Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole…
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice
Nismo imali 299 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
Nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms…….
I mi smo imali prijatelje i mi smo išli van družiti se s njima
Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često strožiji nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji čovječanstva
Naše generacije su dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naučili smo živjeti s tim !
I ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAMO!
MOŽDA ĆES ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU ODVJETNICI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI !