I ništa se od tada nije promijenilo. Ona je glumila još bolje, a stvarne žene su se sporo ili gotovo nikako odmicale od svojih uloga u društvu.
Na vrhuncu regionalnog požara koji su razbuktale glumice u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, javno ili anonimno priznavajući svoja iskustva sa seksualnim zlostavljačima unutar obrazovnih institucija, mahom profesorima na akademijama ili rediteljima koji su im obećavali karijere i poslove, preminula je Mira Furlan, glumica koja je na svojoj koži najbolje osjetila kako je biti žena na Balkanu.
"Seksualno zlostavljanje je bio zrak koji smo udisali, nešto što si morao shvatiti kao činjenicu s kojom se živi, inače se nije dalo opstati", bile su riječi kojima je Furlan opisivala godine koje su ostale upamćene po proklamovanju ravnopravnosti žena i muškaraca.
Istaknuta glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu osamdesetih godina je zabljesnula na velikim i malim ekranima. Osviještenog talenta, zanimljive vanjštine i s osviještenom seksualnošću, Mira Furlan je postala predmet neizmjerne fascinacije i istovremenog prezira jugoslavenske publike.
Nakon "Kiklopa" (1982.) Antuna Vrdoljaka dogodio joj se film "U raljama života" (1984.) Rajka Grlića, a onda će 1985. godine osvanuti naga u kadi u sceni filma “Horvatov izbor" Eduarda Galića, u kojem je igrala nasuprot Radetu Šerbedžiji.
U filmovima je bila dežurna za uloge "lakih žena". Redovno se, kako bi to rekli uproštenim jezikom prosječnog Jugoslavena, skidala i pokazivala tijelo, jer su je reditelji uporno htjeli golu pred kamerama. Uloga Ankice Vidmar u "Ocu na službenom putu" (1985.) predstavljala je tip žene koja je na ovim prostorima vrlo omražena, a to su one koje nisu zbunjene svojom pameću, ali jesu svojim kompleksnim emocijama.
U jednom intervjuu je objasnila što se dogodilo na kraju tog filma. Rekla je da ta scena samo naoko izgleda kao grub tjelesni odnos dvoje bivših ljubavnika, ali se tu zapravo radilo o balkanskoj osveti muškarca muškarcu preko silovanja žene čiju su ljubav dijelili.
Zatim je trčala obnažena i u filmu "Lepota poroka" (1986.), glumeći Crnogorku koja u potrazi za boljim životom s mužem odlazi na primorje i ostavlja dijete i dom, a nakon što se zaposli u nudističkom naselju, postepeno oslobađa svoju tradicijom sputanu senzualnost. Za ulogu je osvojila Zlatnu arenu, a u jeku #Metoo pokreta je izjavila kako domaći reditelji nisu znali šta da rade s glumcima osim da ih skidaju pred kamerama.
S ratnim vihorom devedesetih, zagrebačka glumica odlazi u Ameriku. Uspjela je živjeti i raditi u Californiji, gdje vlada teror vječne mladosti i silikonske ljepote, gdje postoji obrazac po kojem su sve žene iste, s istim nosevima i usnama. Tamo je ostvarila uloge u televizijskim serijama "Babylon 5" i "Lost", a o svom američkom snu je iscrpno pisala u zbirki kolumni "Totalna rasprodaja", koje je na poziv Viktora Ivančića realizirala za magazin koji više ne postoji "Feral Tribune".
Njene emigrantske priče su bile o krizi identiteta i o tome kako je bilo nakon zvjezdane slave postati "niko i ništa" u tako velikoj zemlji.
Mira Furlan potječe iz ugledne akademske zagrebačke porodice, ali s rastućim previranjima na ovim prostorima i braka sa srbijanskim rediteljem Goranom Gajićem, dobila je otkaz u matičnom teatru, a oduzet joj je i stan u Zagrebu za koji se dugo borila na sudu. U regionalnom medijskom prostoru neki vrlo respektovani ljudi su pisali tekstove o njoj, prozivajući je lakom ženom, dodjeljujući joj čak i psihijatrijske dijagnoze, kao da su "preko njenih leđa" rušili ideju Jugoslavije.
Činilo se da Mira Furlan nije mogla ostarjeti. Lucidnog uma, prezirala je, kako je to jednom izjavila, asocijalne kanale komunikacije, drušvene mreže i pametne telefone. U Hercegovini je 2010. godine snimila film "Cirkus Kolumbija" reditelja Danisa Tanovića, film u kojem se ponovo susrela s Mikijem Manojlovićem. U tom filmu je također portretirala snažan ženski lik koji se bori za egzistenciju.
Prošle godine osvanula je u televizijskom projektu "Space Command". Iako je prezirala televiziju, njenu karijeru su kontinuirano krasili upravo projekti namijenjeni malim ekranima, od "Putovanja u Vučjak", preko "Boljeg života", "Smogovaca", "Sarajevskih priča" i "Priča iz fabrike", pa sve do zapaženog projekta "Vratiće se rode".
Kukavice
No, ništa bolje ne opisuje njenu karijeru, kao i karijere brojnih glumaca koji se nalaze na vjetrometini regionalnih i svjetskih produkcija, od filma "Turneja" (2008.) Gorana Markovića. U toj priči 1993. godine grupa beogradskih glumaca kreće na turneju po ratom zahvaćenom području, a putem se susreću sa sve tri strane u sukobu, gdje će doživjeti ekstremna iskustva.
Snimljen na području Šamca, Dervente i Prijedora, film donosi i scenu u kojoj Arkanov vojnik tjera ljude da prolaze kroz minsko polje i ginu pjevajući stihove Cecine pjesme "Kukavica".
A ta pjesma je i nekako objašnjenje istovremeneg obožavanja i preziranja seksualnih simbola na Balkanu i raspolućenosti muških fantazija na "žene s kojima spavaju" i one druge "koje im predstavljaju nesanicu". Marginalizacija žene danas je vidljivija nego ikada ranije, a seksizam i eksploatacija ženskog tijela u filmskoj industriji su do te mjere agresivni da više nikoga ne iznenađuju.
Mira Furlan je otišla u trenutku kada bi nas mogla upozoriti na ono što nam je oduvijek smetalo u jugoslavenskom filmu, a što su brojni scenaristi, poput Abdulaha Sidrana, priznali da nikada nisu znali razviti slojevitiji lik od majke ili bludnice. Ona je, usprkos svom talentu, obrazovanju i radu, bila "manekenka" ideje patrijarhata, mačizma i sterotipa koji i danas prate glumice, i bila je prva koja je ušla u to "minsko polje", dok su ostali bili kukavice.
Video možete pogledati i OVDJE
