“Džamija u Teočaku nije nikad oštećena. Tu su džume klanjane, vojska je klanjala, a džume sam obavljao i tamo, po liniji gdje je bilo moguće. Samo sam zamišljao kad zanijetimo džumu u nekoj zgradi, u nekom mjestu da je i ta zgrada nečija. Pa moram kad klanjamo tu džumu, pitati da li je to halal. Ali, eto to su uslovi takvi bili, Bog je nama svima dao propise, imaju propisi, pa je rečeno onoliko koliko vas je neko oštetio, vi možete svoje negdje tražiti i namiriti“, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Omer efendija Spahić.
Džamija koja u Teočaku nije oštećena u ratnim dejstvima je u naselju Husejnovići. Efendija Spahić i njegova majka su uvakufili zemljište za gradnju džamije u kojoj je 1978. godine obavljeno proklanjavanje. U toj džamiji efendija Spahić je bio imam sve do penzije.
“Sad poredim ovu koronu i taj rat. Pa ne znam šta je teže, pravim poređenje. Kada je jednom bilo naređeno da selimo odavde iz Teočaka i da vojska samo ostaje, civili su odselili, ostali smo mi… I ja prođem selom, ovih 200 kuća, sve prazno, kuće otvorene. Samo sam pronašao dvije nene koje su ostale, nije ih mogao niko ni povesti, ostale pa ako naiđu šta bude s njih. I tako je to bilo i odem iz nekog prkosa, gledam tamo oni su već 40 domova popalili u Bilalićima i došli tu na Brda i s tih položaja nas granatirali. Od nekog prkosa, kako sam obišao selo, odem na munaru. Nije bilo osvjetljenja. I zaučim, ikindija je bila. Kada sam došao ovdje kući, a tamo vidim šume zapaljene i piše na šumi “Ovo je Srbija“. Onaj plamen koji je zapaljen tako je ispisao – “Ovo je Srbija“. I vratim se ovdje i tako, sam nikog nema, to je kao kijametski dan“, sjeća se najtežeg dana za Teočak u ratu u BiH.
Ramazan je zbog COVID-19 došao u nekoj tuzi, ali efendija Spahić smatra kako je izolacija i zatvaranje u kuće jedan “vid kazne”.
“Mi i kada je lijepo, kada je dobro vrijeme bilo, bez ove korone, znamo da su često ljudi zavađeni. Ali ovo je sad nama neka kazna od Allaha dž.š, da mi sad ne možemo komšija s komšijom da sjedne, da razgovara nego, eto, možemo malo telefonom. To je da dođemo sebi, jedna stvar. Druga stvar ta korona što je ono na kraj ramazana, zatvaraju se u itikaf. Kaže prvi deset dana je Božija milost, drugih deset dana je oprost, a posljednjih deset dana je oslobađanje od grijeha. I kaže uveče kad sjednemo da iftarimo, hiljadama i hiljadama robova, dok sjede za sofrom, Allah dž.š. oslobađa od džehenemske vatre“, kaže efendija Spahić.
Stoga je “ovo, kaže da dođemo sebi”. Naime, kaže efendija Spahić ramazan je za to da sebi dođemo. I ramazan i post, napominje, nije samo da gladujemo nego kad dođe iftar, kad čekamo onu sofru, da zamislimo da ima ljudi koji čekaju smrt, djeca umiru od gladi…
“E to je ramazan, da mi pomognemo druge ljude, da se okrenemo prema drugim ljudima i da im pomognemo. Ako nismo pomogli, pa nije naš post pravi jer je vjera islam osnovana na pet stubova: šehadet, namaz, post, zekat i hadž. To je pet stubova bez kojih nema pravog vjernika. I to smo obavezni, pa prema tome sve treba gledati i uzdati se u Allaha dž.š., da nam bude bolje, da prođe ova korona. I još šta hoću da kažem. Ovi ljudi koji su posjetili ovako mali Teočak, Alija Izetbegović, tadašnji reis Mustafa efendija Cerić i sadašnji reis Husein efendija Kavazović, hoću da kažem da mi slabo svoje velikane poštujemo“, naglašava efendija Spahić.
Efendija Spahić, koji broji dane 82 godine, uči hatma dovu i Jasin za rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića, ali i za druge velikane BiH. Među njima je svakako i Hajrudin Mešić, narodni heroj oslobodilačkog rata.
“Taj čovjek, govorio sam uvijek vojsci i rekao sam i imamima ako hoćete da vam se primi dova, kad učiš Jasin, kad učiš svojim, prvo prouči Hajri kapetanu jer on je nas poveo. Snježnica je prihvatila prva, onda smo krenuli. To je jedan čovjek koji je spasio ove krajeve, to je toliko zaslužan jedan velikan i ja sad hoću da kažem da prvo trebamo da pročimo Jasin njemu, pa onda svojim roditeljima. Toliko je taj čovjek zaslužan kod nas“, zaključio je efendija Spahić.
Nakon pogibije Hajre kapetana narod Teočaka je bio uplašen, ali je njegov nasljednik Dževad Avdičević – Babak svojim riječima digao moral vojci i narodu rekavši: “Sad smo svi Hajro“. Do kraja rata u BiH Teočak je odbranjen. Plaćena je velika cijena, roditelji su ostali bez svojih sinova, ali su u Teočaku i sad su svi Hajre.
