U pauzi trešti obavještenje o novim mjerama i novom talasu pandemije. Logično, kad ne padaju bombe umjesto jabuka, onda ide bombardiranje lošim vijestima, ubistvima, napadima. Neće nam viceve i bajke za laku noć. Zamislite da su svi baš totalno pozitivni, blesavi i traže lijepo u svemu. Koji apsurd, puno je interesantnije ismijavati fizički izgled političkih kandidata na izborima, dijeliti privatne i intimne opscene fotografije po Viber grupama i izvrgavati ruglu kandidaturu nekog ko bi po godinama mogla biti naša nana-nena-nona-baka.
Ispušni ventil
Ko smo, zapravo, mi? Mislim baš na nas, ne one druge. Pomalo smo čudaci i neshvaćeni i među vršnjacima koji su se tako udobno smjestili u formu objašnjivog, reprezentativnog i pažnje dostojnog. Nama baš i nije toliko smiješno ismijavanje nečijeg fizičkog izgleda/rovarenje po tuđoj intimi/izrugivanje nečijim godinama. Radije bismo pogledali politički program pojedinca, ali tome se toliko i ne pridaje važnost u javnosti. I tako, dok sa svakog ugla, iz svake objave trešte upozorenja o novim mjerama i novom talasu pandemije, a upozorenja, objave i članci su izmiješani sa valom drugih članaka o napadima u Parizu, o raznim ismijavanjima političkih kandidata na predstojećim izborima, istovremeno weekendima su klubovi prepuni, mjesta nema ni za šibicu baciti. Uprkos upozorenjima i alarmantnom stanju, mladim ljudima i onima koji se osjećaju mladi kao jedini vid zabave, ‘’ispušnog ventila’’ i bijega od svakodnevnice ne preostaje ništa drugo do utočište pronaći u druženjima i izlascima. Koliko god to bilo čudno i osuđivanju podvrgnuto, ljudi su socijalna bića i kao takvima im nedostaje razbibrige. Prirodno je da nam trebaju druga ljudska bića - oni slični nama, dobrodošli kao dobro zdravlje, veselje, smijeh i hrana - sa kojima ćemo se grupisati.
Rad kafića, restorana i klubova je ograničen na period do 23. Uprkos tome, takve mjere ne mogu spriječiti druženja ni izlaske. Otprilike je kao u vrijeme odrastanja, imaš izlaz do 23 i sve proživiš što trebaš proživjeti do tih doba. Samo, sada je nekako čarobnije i ljepše, unatoč svemu negativnom što trešti sa svih strana.
‘’Da li da nam rezervišem stol u XY restoranu?’’, pitam E.
‘’Nekako mi se ne ide u XY i YX i ta i slična mjesta gdje idu ovi što žele biti poznati, viđeni i slavni’’, ponosito mi odgovara E., ‘’ne bilo ti zapovijeđeno, radije nam nađi neku kafa... kafić, pub, sa svirkom, za nas obične ljude neobičnog duha’’. Bacam se ja na istraživanje ponude i zovem jedan klub za nas obične ljude što se želimo zabaviti u noćnom životu, a ne izreklamirati naš lik.
Ispunjena misija
‘’Može li stol za dvije osobe u subotu navečer’’, upitam ženski glas sa druge strane telefonske linije.
‘’Može, naravno, u koliko biste sati došli?’’
‘’Od kada počinje program?’’
‘’Od 20.’’
‘’Pa mi ćemo doći između 20.30 i 21.’’
‘’Trebali biste zapisati i ime za rezervaciju zar ne? Suada.’’
‘’Kako, možete li mi ponoviti, nejasno mi je, prekida...?’’
‘’Suada. Poput pjesme, znate, poput pjesme.’’
Ženski glas sa druge strane se slatko nasmija na moju opasku. Misija je ispunjena. Unijet ću dovoljnu količinu citrusa, C vitamina, beta glukana, držati se na distanci kako bih u subotu navečer ponijela volju i duh da se intimiziram u zabavi i dobrom raspoloženju. Kao u pjesmi, kao u pjesmi...
