Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amiđinog crvenog u desno naherenog fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana. Ne zastidi se Božiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta!
To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, zemlji Bosni. Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao. Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijeće: zambak, sabljicu, hađibeg, kalanfir, (karanfil) majčinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeća si uvijek prolazio kada si se umoran vraćao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi…
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze ograđeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu. Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
