Reći ću vam da sam se udala malo starija, sa 32 godine. Dugo nisam mogla da odlučim i na kraju sam donijela vrlo „ispravnu“ odluku. Moj muž ima četrdeset godina, a njegova cijenjena majka 64 godine. Rodila ga je prilično mlada.
Moj muž ima prosijedu kosu. Vrijedan je i izmučen čovjek, radi u banci kao šalterski radnik. Da li možete da zamislite koliko smiješno i čudno zvuči kad moja svekrva čovjeka sijede kose naziva „sinčiću moj“.
Pored kuće u kojoj žive, imaju i stan koji iznajmljuju. Pristala sam da se udam za Dušana, jer mi je čvrsto obećao da ćemo živjeti odvojeno. Vjeridbu i vjenčanje smo malo ubrzali jer sam zatrudnjela, a u međuvremenu smo počeli da živimo u kući sa njegovom majkom, budući da je stan iznajmljen.
No, evo, porodila sam, prošlo je nekoliko mjeseci, a Dušan nema namjeru da me izvede iz ove pećine, gdje me danonoćno nadgleda i prati njegova cijenjena majka. Često mi govori : Mama misli da bismo trebali da ostanemo ovdje sa njom kako bi mogla da nam pomogne oko bebe.
Čovječe, bre, kažem mu, ne treba mi pomoć ili bilo šta drugo, molim te da se osamostalimo, sada imaš svoju porodicu, ali ne, kao da je zaslijepljen. Sigurno ima dogovor sa majkom.
Jednog jutra moja svekrva je ušla u našu sobu i histerično počela da viče na mene: A ti, šta to radiš, šta se zamišljaš, seljančuro jedna. Zašto tjeraš mog sina da me napusti, a zašto? Zašto hoćeš da me odvojiš od mog sina jedinca?
Sama sam ga odgajala, a ti bi da sada u starosti niko nema čašu vode da mi donese? Zašto? Tako ti palo na pamet. Da zapušiš tu svoju njušku, da te više ne čujem!
E sada ne planiram da ćutim ni po cijenu razvoda. Reći ću Dušanu da odluči. Ili će živjeti sa mnom i našim djetetom, ili sa histeričnom majkom.
