U svom početku islamska medicina je bila bazirana samo na saznanjima i radu grčkih liječnika. U obilju islamske medicinske literature, koja je bila veoma značajna u razvoju zapadne higijene, u odnosu naprimjer na tretman očiju, praktično nema djela koje govori samo o stomatologiji. Međutim, većina tekstova se bavi rješavanjem problema iz restaurativne stomatologije, često u odvojenim poglavljima. Naročita važnost islamske medicine za razvoj iscjeljivačkih vještina leži u činjenici da su njeni perzijski i arapski autori, sa velikim interesovanjem, prihvatili antička znanja Zapada, koja su sačuvali i unaprijedili. Te su tako postavili temelje evropske medicine Srednjeg vijeka.
Ebu Bekr Muhammed Ibn Zekerijja Er-Razi
Perzijanac Er-Razi, koji je privremeno djelovao u Bagdadu na početku desetog stoljeća, je poznat kao učenik Et-Tibarija. Znan je kao odličan kliničar zlatnog doba islamske civilizacije. Er-Razi je tretirao kariozne lezije sa smotuljkom vune umočenim u vrelo ulje ili sa specijalnim kauterizirajućim željezom. U skladu sa Džibrilom ibn Bahtisom, prakticirao je inserciju asafetida ili opijata u karijesom zahvaćeni zub, ili u skladu sa Masihom, punio ga je sa mirom. Također je koristio punjenje od kamfora ili crveni arsen prokuhan u ulju, koji se ukapavao u korijenske kanale zuba.
Er-Razi preporučuje otvaranje zuba sa bušilicom, metodu koju je koristio Galen; ukoliko primjena samo ove metode ne ublaži bol, potrebno ju je kombinovati sa ponavljanim dosipanjem kipućeg ulja u otvoreni kavitet.
1937. godine Khalifah je preveo neke zanimljive osvrte na oblikovanje kaviteta i terapiju iz djela koje se pripisuje Er-Raziju, „El-Fahir“ ( Veličanstveni). U ovom djelu, riječi Tabita ibn Qurra, naučnika koji je djelovao u Bagdadu tokom devetog stoljeća, su doslovno citirane. Tabit kaže da se u etiologiji zubnih lezija i mrvljenja zubne supstance nalazi kisela tekućina koja dolazi do zuba: „… ako ta tekućina ‘pojede’, zub napunite ga.“ To će spriječiti kiselu tekućinu da dopre do zuba i uništi ga, a ublažit će i bol. Ako je lezija neznatna, potrebno je odstraniti karijesom zahvaćeno tkivo zuba dok se dno kaviteta ne izravna, potom kauterizirati nekoliko puta sa vrelim uljem i mažuranovom smjesom. Također je utvrdio da je uzrok crne pigmentacije zuba potpuno isti kao i kod zubne lezije. U skladu sa Khalifahom, kao materijal za punjenje preporučuje se „tancer“. Objasnio je ovaj pojam kao arapsku riječ koja označava supstancu koju koriste kujundžije ili vodoinstalateri, ili kao metalnu supstancu koja se može naći sa zlatom ili bakrom na površini Zemje. Ovo pominjanje metala kao punjenja u islamskoj literaturi stoji kao jedinstveno, jer nekada spominjano punjenje sa zlatnim listićima nije dokazano u originalnoj literaturi.
Ebu Gaafar Amed ibn Ibrahim ibn ebi Halid El-Gazzar
Učenjak arapskog porijekla koji je djelovao u Sjevernoj Africi tokom desetog stoljeća, napisao je „Kitab Zad El-Musafir wa qut El-Hadir“, preveo ga je na latinski, tokom jedanaestog stoljeća, Konstantin iz Salerna pod nazivom „Viaticum“. Raspravljao je o restauraciji kariozno promijenjenih zuba , prema njemu prvo se mora otkloniti karijes, zatim se zub puni sagalnatom, dierom, pasjakovinom, otopinom terpentin zatim kedara, mirom, pelinom i medom ili se pari sa korijenom kolocintisa. Također naglašava da „zubni crv“ koji izaziva karijes se istjeruje sa senfom, bunikom i zubom psa. Preporučuje arsensku komponentu u pripremi punjenja za zube, tretmanu karijesa, rasklimavanju zuba i protiv relaksacije nerava koja se dešava zbog prisutva viška fluida u ustima.
Ebu Ali El-Husein ibn Abdullah ibn Sina
Ibn Sina, na zapadu poznat kao Avicena, rođen je u blizini Buhare 980., a umro 1037. godine. Nazvan je princem liječnika, napisao je „Kanun medicine“, koji je sadržavao pet tomova. Ova knjiga je usmjeravala tok medicinskog mišljenja stoljećima. Ibn Sina je mnoga poglavlja svoga Kanuna posvetio umjetnosti stomatološkoga rada, odnosno restaurativnoj stomatologiji. Ibn Sina je kariozne zube punio čempresom, travom, mastiksom, mirom ili stiraksom, također koristio je i galnat, žuti sumpor, biber, kamfor, kao i lijekove koji imaju analgetsko djelovanje, vučije mlijeko i arsen, po uzoru na El-Gazzara. Arsen se skuha u ulju i dok je vruć sipa u kavitet zuba. Veliki učenjak Ibn Sina je čvrsto zagovarao metodu fumigacije bunikom kao lijek protiv „zubnog crva“, kao i El-Gazzar. Uzimao bi četiri sjemenke bunike, sjeme poriluka i dvije polovice crvenog luka, miješao ih sa kozijim maslom dok ne postane glatka smjesa, a zatim od te smjese pravio tablete težine jednog dirhema. Tablete je sagorjevao u malim dimnjacima ispod pacijentove glave koja je bila pokrivena tkaninom.
Koncept „zubnog crva“
Vjerovanje o „zubnom crvu“ nije bilo prihvaćeno, kako se može vidjeti iz spisa izvjesnog Gabarija, koji je živio oko 1200. Godine. U u svom djelu, „Knjiga Elite o razotkrivanju misterije i kidanju vela“, jedno poglavlje je posvetio zubarstvu. U tom poglavlju je objasnio mnogobrojne trikove kojima je podržavana lažna teza o postojanju zubnog crva. Larve iz voća, zatim disecirane tetive kamila su bile postavljane u usta pacijenta i lažno predstavljane kao „zubni crvi“, koji su uzrokovali bol pacijentu.
