Inicijativa koja je u kratkom vremenu prikupila veliku podršku, dala je glas zlostavljanim ženama te drugim žrtvama obiteljskog nasilja, a vladajuće prisilila da se napokon počnu baviti tim velikim društvenim problemom.
Priča Zagrepčanke Mirjane Orešković jedna je od stotina i tisuća priča zlostavljanih žena i iznimno je potresna.
Punih 25 godina trpjela je obiteljsko nasilje. Bivši suprug zlostavljao ju je na razne načine, tukao je kad bi se nasmijala ili išla djeci na roditeljski sastanak u školu. Tukao ju je kad bi si našla posao. Jednom ju je zatočio u kuću na tri mjeseca i nije joj dao da izađe. Djecu, kaže nam, na sreću nije tukao. Prije 15 godina spas je pronašla u sigurnoj kući, a on je u zatvoru proveo samo par mjeseci. Od tada više nama nikakvog kontakta s njim. U intervjuu za Index otkriva zašto je otišla od njega tek nakon 25 godina.
Vas je tukao sad već bivši suprug. Kako je sve krenulo?
Žrtva sam obiteljskog nasilja, tukao me suprug kad sam, recimo, tražila svoja prava da bih htjela raditi, kad sam razmišljala svojom glavom, tad je krenulo. Svako toliko je preuzeo cijelu kontrolu. Zlostavljači obično tako naprave, oduzmu vam pravo posla, rada, bilo kakve slobode ponašanja, što se tiče normalne slobode ponašanja, zatim govora, pogleda, osmijeha, mišljenja. Mi tada budemo žrtve kao djeci kad date plastelin pa vas modeliraju kako žele. Strašna je to situacija, kao da vas netko zatvori u prostoriju u kojoj nemate zraka, ne možete pokazati svoje ja, ne možete ništa.
Majka ste dvoje djece. Imate kćer i sina. Počeo vas je tući prije nego što ste rodili prvo dijete?
Moja priča počela je ovako - bili smo kratko u vezi i odmah je počeo s prijetnjama da će mi ubiti roditelje, a ja sam bila mlada i neiskusna, živjela sam doma kao princeza, nisam naučila na takvo odvratno ponašanje. Kad sam bila trudna s kćeri, tad sam doživjela prvu prijetnju, prvi šamar, prvo čupanje za kosu, nije mi dao pravo glasa. Stavio me u karantenu.
Počeo vas je tući kad ste bili trudni. Jeste li tada razmišljali da odete od njega, jeste li nešto pokušali?
Jesam. Uvijek sam pokušavala izaći iz tih ralja, no kad sam rodila dijete, a ja sam osoba koja obožava djecu i borim se za djecu i slabije, to je vrijeme bilo vrlo loše, ne kao sada. Ja sam osobno srela policajca i rekla mu da me otac moje djece zlostavlja te ga pitala može li mi pomoći. On mi je rekao da mi ne može pomoći i da idem u postaju. Kad je kćer bila u osnovnoj školi, otišla je u policijsku postaju prijaviti oca da maltretira mamu i njih, ali oni nisu ništa napravili. Ja sam bila u vremenu kad niste mogli ništa napraviti. Ja sam 10. dijete u obitelji, to moram reći. Imam veliku obitelj, no u tom trenu ste vi sami.
Obitelj vam nije priskočila u pomoć? Nije vas zaštitila?
Ne, nažalost. To sam već rekla, od moje cijele brojne obitelji, meni je ususret izašla samo jedna nećakinja, brat i sestra. To je preružno, a mogu isto tako reći da su moja druga sestra i dva brata poticali zlostavljača s nekim pričama. Zato je taj zlostavljač zbog nekih njihovih priča maltretirao moju djecu, a ja sam se tad već našla u sigurnoj kući.
Kažete da tijekom tih 25 godina niste mogli otići od njega. Tada nije bilo sigurnih kuća?
Bile su neke udruge, no vi kad odete s djecom, morate imati i neke financije, ja nisam tip koji bježi, ja nisam kriva, ja sam htjela da mi to kao ljudi razjasnimo, da svatko ode svojim putem. Da ja počnem raditi, da djecu izvedem na put, no vi kome god da ste se obratili za pomoć, pomoći nije bilo. Ja sam si obećala kad djeca prvi put budu imala svoj kruh, da više neću imati takav život i da ću nešto napraviti. Tada sam saznala i za sigurnu kuću i dom Duga, koja je iz mog mračnog tunela dugog 25 godina, jedino svjetlo u mom životu. Jedino su me u Dugi zaštitili i njihov stručni tim mi je jako pomogao. Znači, dođeš gol i bos i oni naprave sve za tebe.
Kad ste došli kod njih, što je prevagnulo da odete u sigurnu kuću?
Nakon svih tih godina zlostavljanja, otac moje djece, nikad ga ne zovem imenom jer to nije zaslužio, no nažalost je otac moje djece... Kad je došao jednu večer doslovce me ubiti, drugo jutro sam odlučila otići u krim-policiju, tužila sam ga i tad je počeo proces. Krim-policija, centar za socijalnu skrb i potom sigurna kuća koja je bila naš spas.
Što je bilo s njim dok ste bili u sigurnoj kući, je li završio u zatvoru?
On je dobio zabranu prilaska na 100 metara, a on je tad stalno odlazio kod djece. Ja sam bila u sigurnoj kući.
Je li ikad tukao djecu?
Nije, ali ih je verbalno zlostavljao, stalno ih je ispitivao.
Koliko su djeca bila stara kad ste otišli u sigurnu kuću?
Kćer 19 godina, bila je prva godina faksa i radila je preko student-servisa, a sin je završio srednju školu i zaposlio se, dobio je tad prvu plaću. Zato oni nisu bili sa mnom u sigurnoj kući jer su bili punoljetni.
A je li on tada završio u zatvoru?
Da, više puta ga je policija lovila. Došao je na Prekršajni sud pa se ispričao i onda bi ga pustili, pa je opet došao maltretirati djecu, pa smo opet zvali policiju. U više navrata ga je policija lovila, spremala u zatvor pa puštala. Na kraju, kad je slučaj došao na Županijski, (jer sam ja jedna od žrtava nasilja koja sam htjela pokazati ženama da se proces do kraja mora završiti jer inače niste ništa napravili), tad je dobio 7 godina zatvora.
Je li proveo 7 godina u zatvoru?
Nije. To je smiješna situacija, zlostavljači mogu šetati na slobodi. On je proveo samo par mjeseci u zatvoru. Dobio je odvjetnika koji ga je nagovarao da prizna djelo i da će dobiti uvjetnu. Neko vrijeme nije htio priznati zlostavljanje, a kad je na kraju priznao da me ponekad udario i ispričao se, onda je dobio 4 godine uvjetno. Znači, pušten je na slobodu, a u zatvor bi se vratio ako u 4 godine počini isto djelo.
Je li vas tražio nakon izlaska iz sigurne kuće, je li vas dalje maltretirao, što se potom događalo?
Tražio me, a mi smo se uspješno skrivali. Jednom me nazvao. Kad dođete u sigurnu kuću, dobijete službeni mobitel i ne smijete imati svoj mobitel. Igrom slučaja on je našao moj broj i to na Županijskom sudu. Ispred suca je vidio spis na kojem je stajao moj broj i tako ga je saznao. Nazvao me, ja sam mu rekla da se telefon prisluškuje i da će ga policija uloviti i da ga molim da više ne zove. No uvijek me tražio. No prije 10 godina me prestao tražiti.
25 godina ste trpjeli nasilje. Kakve je to posljedice ostavilo na vama?
Ostavilo je velike posljedice. Prvo i osnovno nisam radila. Psihički i fizički ste već pomalo nagriženi. Kod mene se ističe to da ne mogu ići javnim prijevozom. Zato se vozim na biciklu jer kažu da vas je najteže pronaći na biciklu. U lift ne mogu ući, kao ni u male prostore, odmah padam u nesvijest, i danas se liječim, no to je jače od mene. Zlostavljanje je ostavilo velike posljedice na mene i ukorijenilo strah u meni, tako me i danas strah da me nađe i što bi onda bilo, iako sam danas puno hrabrija jer su mi sad djeca velika. Imam predivnu kćer i sina. Ponosna sam na njih, uspješni su ljudi, uspjela sam s njima i danas bih opet sve isto učinila. I protiv oca im nikad nisam rekla ništa. Zato i ženama kažem, nemojte govoriti protiv oca, na djeci je da sami zaključe.
Uspjeli ste se zaposliti nakon izlaska iz sigurne kuće?
Da. S 48 godina sam se uspjela zaposliti u jednoj velikoj firmi, znali su da sam bila u sigurnoj kući i pomogli su mi i zato im zahvaljujem na tome, još uvijek radim tamo. No nije bilo jednostavno, trebate skupiti hrabrosti i otići na posao, vratiti se, to je velika borba.
Tijekom braka ste se željeli zaposliti. Što se događalo kad ste pokušavali naći posao?
Kad sam našla posao, čak sam počela raditi, on je došao maltretirati sve, od direktora do zaposlenika. Maltretirao je direktorovu djecu i ženu.
Na taj način vam je stopirao mogućnost da dobijete bilo kakav posao?
Da, tako je.
Prije 15 godina ste rekli da ste ga zadnji put vidjeli. Živite li još uvijek u strahu da biste ga mogli vidjeti?
Tako nešto nikad ne prestaje, barem dok ga ne vidite ste super. Sad da ga vidim, vjerojatno bih osjetila veći strah, no kad ga ne vidim, znam da živi u Istri i znam da nije blizu te pretpostavljam da ne zna ništa o meni ni gdje sam jer sam molila sve oko sebe da mu ne kažu. No da ga vidim, ne bi mi bilo dobro.
Je li preko djece pokušavao doći do vas?
Djeca i ja smo uvijek bili tri mala mušketira, kako sam rekla, obožavam djecu i savršeno sam ih odgojila makar je bilo obiteljskog nasilja, kontaktiraju s njim, ne često, ali kontaktiraju. U počecima kad sam otišla, znao ih je pitati o meni, gdje je Mirijana. Kći bi tada rekla - razgovaramo ti i ja, a ako ćeš pitati za mamu, razgovor je završen. I hvala djeci što su sve istrpjeli, nikad mu nisu rekli gdje sam ni išta o meni.
Rekli ste da vas je više puta pokušao ubiti.
Jednom mi je ukrao djecu 8 dana, znao je da su djeca put do njega, a jednom me držao zatočenu 3 mjeseca u kući u Istri, prijetio pištoljem. Nisam jela, pila, samo me držao u kući, ispitivao i ja sam se jednom tako srušila u nesvijest. Odveo me na hitnu i tad sam rekla sestri da pozove policiju u pomoć i dok je ona izašla, on me doslovno oteo iz bolnice, ubacio me na zadnje sjedište i jedino što sam čula bilo je da me ide baciti u kanal. To je jedna od situacija. Isto tako više puta me sa šipkom odvezao na smetlište i prijetio da će me ubiti. Ima puno tih strašnih stvari.
Rekli ste mi ranije da se danas bavite humanitarnim radom, da pomažete ženama koje su prošle istu takvu situaciju. Smogli ste snage za dalje. Možete nam za kraj reći kako ste odlučili ispričati javno svoju priču i kakvu imate poruku za ostale žene koje su žrtve nasilja?
Odlučila sam se za humanitarni rad jer volim pomagati, obožavam pomagati nemoćnima. Obećala sam sigurnoj kući, domu Duga da ću se vratiti kod njih, ali na drugačiji način, i to me potaknulo da otvorim svoju udrugu žena da im mogu pomagati na sve načine. Odlučila sam javno ispričati svoju priču jer nemam što skrivati. I kad me udario po licu i kad sam imala šljivu, ja sam šetala s tim, pokazivala to. Nijedna žena se nije rodila da joj netko oduzme život. Nitko se ne smije postaviti kao bog jer svi imamo ista prava, a ženama bih poručila - nemojte čekati da učinite korak sad, danas, sutra, učinite to jučer jer imate sad institucije kao što su sigurne kuće, poput doma Duga, gdje će vam pomoći u pola noći ako dođete goli i bosi. Imaju stručan tim koji će vam dati pravac za naprijed.
Zato poručujem ženama: Nemojte misliti da ste slabe, hrabre ste i jer trpite, imate snage, težak je put za oslobođenje, no budite sigurne da ćete mirno spavati.
