Legendarni glumac ovogodišnji je dobitnik nagrade “50 godina” Motovunskog film festivala, a tim je povodom na Brdu filmova progovorio o svojoj bogatoj karijeri.
Kaže da mu je teško govoriti o glumačkim počecima jer se naprosto ne sjeća kako se našao u svijetu glume. Na početku karijere je, kaže, više pozornosti usmjeravao na kazalište jer su tadašnji sveučilišni profesori smatrali da film nije ništa ozbiljno.
– Kasnije smo postali nestašni pa prešli na film – našalio se Nadarević. U prvom filmu se zeznuo što je pušio cigaretu.
– Pristao sam pušiti cigare, a kad pušiš, na kraju popušiš. Bio sam mlad glumac i nisam znao u kojoj ruci treba držati cigaretu, a scenu smo nekoliko puta ponavljali jer mi se cigareta gasila – prisjetio se glumac.
Sebe ne vidi kao veliku ličnost
– Uvijek su mi draži filmovi u kojima ne igram jer se inače sjećam nervoza sa snimanja. Ne volim gledati sebe isto kao što mi se nije svidio moj glas kad sam ga prvi put čuo – kaže Nadarević.
Glumački je posao, tvrdi, jako zahtjevan.
– Pokušavam ući u lik jer u sebi krijemo razne likove – od dobrih ljudi do ubojica. Mislim da se to najbolje vidi tijekom rata – kaže Nadarević.
Iako ga je definirala u umjetničkim vodama, glumac nije u potpunosti zadovoljan načinom na koji je odglumio Leonea Glembaya u filmu Antuna Vrdoljaka.
Od treme se tresu ruke
– Igrao sam već ‘Glembayeve’ i ranije, a da me Tonči vidio, sigurno me ne bi uzeo za film – šali se i priznaje da se mučio s učenjem Krležina teksta.
– Leone se može igrati na tisuće načina. Danas ne bih mogao glumiti ni staroga Glembaya, a kamoli Leonea. Ne znam što je Tonči vidio u meni, ‘ajde da sam žena barem – kaže glumac. Uvjeren je da je za njegov uspjeh djelomično zaslužna i sreća. U počecima karijere imao je probleme s dijalektima. Nije znao što znači kužina pa nije mogao naučiti tekst “marš u kužinu”. Rekao bi “marš u…” i redatelji bi zaustavili snimanje. Tremu nema u teškim, ali je zato ima u jako jednostavnim scenama.
– Ruke mi se znaju jako tresti. Uvijek se bojim da će me režiseri otjerati sa scene – priča slavni glumac.
Smatra da su glumci danas u težem položaju nego što su bili prije nekoliko desetljeća.
– Četrnaest epizoda ‘Veloga mista’ snimali smo deset mjeseci, a danas se takve stvari snime u dva tjedna. Bili smo bolje plaćeni nego sad u kapitalizmu – objašnjava Nadarević.
Snimanje “Savršenog kruga”, prvog bosanskohercegovačkog samostalnog filma, posebno mu je ostalo u sjećanju.
– Žao mi je što je čovjek koji je glumio gluhonijemog dječak postao grobar. Nadao sam se da ćemo biti kolege, a onda shvatio da će me zakopati. Neki su se kolege žalili što glumim u filmu jer nisam doživio rat. Glumio sam i pedera, a vjerujete da nisam… Nekoliko sm puta i umirao na sceni, iako sam još živ. Glumac može biti sve što poželi – ističe Nadarević.
Sretan je što je pristao glumiti u seriji “Lud, zbunjen, normalan”.
– Redatelj Sulejman Duraković pitao me mogu li pomoći na jednom scenariju. Rekao mi je da postoji mladi pisac čije djelo nitko neće raditi. Scenarij Feđe Isovića pročitao sam u jednom dahu i pristao glumiti – prepričao je Nadarević.
Priča kako ga većina ljudi danas i prepoznaje kao Izeta Fazlinovića.
– Nisam se nadao tolikoj popularnosti. Naporno mi je smijati se i slikati k’o kreten. Nikad nisam imao nikakvu neugodnost, čak ni s pijanim fanovima. Zaustavljaju me na ulici. Niko ne zna više kako se zovem, svi me znaju kao Izeta – kaže laureat motovunskih “50 godina”.
Fanovi ga, priča, zaskakuju na ulici, slikaju se s njim, a onda zovu rodbinu da bi im Izeta dali na telefon.
Volio bi glumiti Josea Mujicu
– Nije mi jasno kako jedan prefrigan lik koji vara svoju djecu može biti simpatičan. Pisac je Hercegovac i samo Hercegovac može biti kao Izet Fazlinović – ističe Nadarević.
Uloge je u životu odbijao, ali samo kad je bio prezaposlen.
– Glumci žive od plaće do plaće, od mjeseca do mjeseca i ne mogu odbijati uloge. Radio sam i puno loših filmova – kaže.
Volio bi glumiti bivšeg urugvajskog predsjednika Joesa Mujicu jer i on sam, zbog imena, ima nadimak Mujica, a i sviđa mu se Mujicin rad. Iako je Mujica legalizirao “travu”, Nadarević priznaje da se u životu uvijek bojao probati marihuanu.
– Nikad nisam probao ‘travu’. Počeo sam pušiti pa postao nikotiničar, probao alkohol pa mi se svidio. Zato se bojim probati ‘travu’ – objašnjava Nadarević.
Uloga generala Janka Bobetka u Vrdoljakovu filmu “General” nije mu se posebno svidjela.
– Bobetko je većinom faktografski lik koji nema neke osobine u filmu. Pristao sam glumiti zbog Tončija, koji je veliki šaljivdžija. Međutim, kad ste dugo s njim, već naučite sve viceve, ali on vas i dalje zabavlja – ispričao je glumac.
Recept za dobru glumu nema jer se, objašnjava, gluma ne može dokučiti. Kad bi znao kako glumiti, Mustafa bi, kaže, napisao knjigu.
– Iako sam već u kazališnoj mirovini, nikad neću prestati s glumom koja je moj život – zaključio je Nadarević u Motovun.
