Prije pet mjeseci Gegiću je dijagnosticiran rak pluća i limfnih čvorova i već neko vrijeme liječi se u bolnici Ospedale San Raffaele u Milanu odakle je govorio za Klix.ba. Zdravstveno se, kaže nam, osjeća malo bolje u odnosu na protekli period, dodajući kako se nada i želi vjerovati da će biti još bolje.
"Domovino, vidimo se u pamćenju"
Priča nam kako je, da bi platio svoje liječenje, prodao porodičnu kuću u Mostaru i stan u Sarajevu, no onda se zbog nemogućnosti prebacivanja novca od prodaje privatnih nekretnina na račun u Milanu, s kojeg plaća svoje liječenje, morao iseliti iz BiH. Tim povodom je prošle sedmice na Facebooku objavio tekst "Domovino, vidimo se u pamćenju" koji je njegov oprost od Bosne i Hercegovine, a koji je izazvao brojne i uglavnom suosjećajne reakcije čitalaca i bh. javnosti.
"Taj tekst sam pisao intonirajući ga osjećanjem žaljenja zbog rastanka od moje/naše domovine na ovakav način pa se u njegovu naslovu našla i riječ 'pamćenje' zbog toga što sam osoba i stvaralac koji prevashodno pamti ono što je bilo lijepo. Međutim, kako mi u lijepom bh. ambijentu živimo pogana vremena i s ljudima zatrovanim svim i svačim, čitatelji su se pronašli u tekstu i njihove reakcije na domovinu su imale lošu konotaciju i odnose se na državu, a ne domovinu, jer te dvije riječi nemaju isto značenje. U tom sam tekstu i objasnio da su mene nakaradni državni propisi prisilili da, nakon što smo prethodno i isključivo porodičnom prodajom naših privatnih nekretnina omogućili, prije svega, plaćanje mog liječenja od teške bolesti u inozemstvu, promijenim mjesto boravka iz BiH u Italiju kako bi se naš novac mogao legalno prebaciti na bankovni račun u Milano. To je ono što će uvijek biti ružno kada se moja domovina i ja 'vidimo u pamćenju'. Mene je Italija prihvatila i postala moja zamjenska domovina", rekao nam je.
U tom tekstu Gegić se inspirativno referirao na stvarnu historijsku ličnost i dramski lik Hasana Kaimiju, šejha sarajevske tekije, zaštitnika narodnih masa, samoukog ljekara i pjesnika koji je živio u Sarajevu u XVII stoljeću.
"O poraznom i ponižavajućem odnosu tadašnje, a i sadašnje vlasti prema čovjeku -građaninu, a posebno prema umjetniku, prvo sam ukazao režirajući prije rata za TV SA/JRT dokumentarni film o Kaimijinim dervišima 'Uoči Nevjestine noći', a zatim poslije rata i u NP Mostar režirajući pozorišnu predstavu 'Posljednja ljubav Hasana Kaimije' po sjajnom tekstu Derviša Sušića kada se šejh i pjesnik Kaimija tjera u progonstvo zbog svoje darovitosti i ljudskog odnosa prema njegovoj velikoj, nažalost, i posljednjoj ljubavi što se Bosnom zove. Iskreno, motiv i poruka umjetničkih djela koja sam režirao se nalaze i u mom životu/mojoj biografiji jer se, u tom smislu, i moja posljednja ljubav isto zove Bosna i Hercegovina", rekao je.
Bogata tridesetpetogodišnja karijera
Tokom tridesetpetogodišnje karijere Gegić je dao nemjerljiv doprinos kulturnom životu BiH, a za svoj rad je dobio nagrade i najviša domaća i međunarodna priznanja u svim medijima i žanrovima u kojima se kao stvaralac okušao. Zbog toga mu, priznaje nam, sve ovo mnogo teže pada.
"Zbog toga što sam ja u BiH rođen, živio, školovao se, radio, stvarao porodicu i djela u kojima su ona (domovina) i njeni ljudi (građani) sa svojim ličnim pričama i najčešće glavni junaci koji su nam pribavili te nagrade i priznanja, čime smo zajednički doprinijeli ukupnom kulturno-umjetničkom životu u BiH i o njemu upoznali domaću i svjetsku javnost. Junaci mojih filmova i drama se sa bh. periferije posredstvom mog autorskog umjetničkog i dokumentarnog izričaja vraćaju u centar, odakle ih je vremenom vlast i politika na različite načine i služeći se različitim metodama prognala, izmjestila, sklonila…", ispričao je.
"Kažu da ljudi praštaju sve osim uspjeha, ali se i služe svim i svačim da vam taj uspjeh u bilo čemu ospore, a vas degradiraju u očima drugih, jer ste uspjehom postali preveliki za njihove oči, dušu, mozak… Ono što se takvim zlonamjernicima mora priznati je da su oni najbolji indikator nečijeg uspjeha kojim se, uprkos njihovoj zavisti, ljubomori i nakaradnom odnosu vlasti prema kreativnim osobama, naša BiH do sada podobro okitila", rekao je.
Kao društvo smo, kaže nam, davno sišli na dno i od zaglušujuće buke koju prave vikači drekavci ne čujemo kucanje odozdo kao znak da je vrijeme pridizanja i ustajanja.
"Lično mislim da ćemo, ako ubuduće povedemo računa o tome ko su oni koji ulaze u našu kompoziciju, zajednički naći i izlaz da kroz njega izguramo one koji i ne znaju pravi smjer kojim putujemo", poručio je.
Nestrpljivo čeka dozvolu za nastavak rada
Priznaje kako nestrpljivo očekuje dozvolu ljekara za nastavak rada na pripremi i snimanju filma radnog naziva "Bijele sjene", za koji scenarij potpisuju Emina Gegić i Alessandro Baracco.
"Značajno je da smo svi zajedno optimisti i da bi prva klapa filma, u kojem će uloge ostvariti italijanski i glumci iz naše regije, mogla pasti u drugoj polovini naredne godine", rekao je.
Kaže nam kako je bolest s kojom se bori u stranoj zemlji imala veliki utjecaj na njegovu ličnost i promjene koje su neminovno uslijedile. Osim toga, ističe, bolest mu je otvorila oči te sada pazi s kim sarađuje. U svojoj dugogodišnjoj karijeri Gegić je skoro deceniju i po bio univerzitetski profesor produkcije i multimedijalne režije i na to je, kaže nam, posebno ponosan, jer njegovi bivši studenti danas po cijeloj Evropi uspješno rade posao za koji su se obrazovali.
"Moja poruka mladim ljudima koji se u BiH bave filmom i kulturom bila bi – budite kao moji bivši studenti, vi to možete, ne pristajte na bilo kakva ograničavanja, budite originalni, apolitični i svoji po cijenu da vas ne mimoiđe moja i sudbina drugih kvalitetnih bh. umjetnika i stvaralaca u svim svojim esnafima", poručio je Gegić na kraju razgovora za Klix.ba.
