Život brzo prolazi, a smr***t je neizbježna. Tko zna hoćemo li sutra dočekati svitanje?Svi su jednaki pred licem smr***ti, i bogat i siromah. Smr***t je nepristrana… Ova priča uči nas cijeniti život, i svaki, sudbinom poklonjen dan.
Ležeći na samr***tnom odru, sultan Sulejman Veličanstveni pozvao je glavnog zapovjednika vojske da mu kaže svoje posljednje želje.
To su bile samo tri želje.
1. Vladar je tražio da njegov kovčeg nose najbolji doktori Osmanskog carstva tog doba.
2. Druga želja je bila u tome da kad budu nosili njegov kovčeg, cijelim putem prosipaju zlatnike i drago kamenje.
3. Također, sultan je želio da njegove ruke vire iz kovčega, kako bi bile vidljive svima.
Zapovjednik vojske bio je zatečen onim što je čuo.
Zapitao je Sulejmana o razlogu takvih želja, na što mu je Veličanstveni odgovorio:
„Neka najbolji doktori nose moj kovčeg, i neka svi uvide da su, čak, i najbolji doktori nemoćni pred licem smrti.
Razbacajte moje zlato. Neka svi vide da bogatstvo stečeno u ovom životu, u ovom svijetu i ostaje.
Neka svi vide moje ruke i spoznaju jednostavnu istinu: čak i vladar svijeta, sultan Sulejman Kanuni – odlazi iz ovog života praznih ruku!“
