Vraćam se s fakulteta. Kišovit dan, ja umorna, iscrpljena, žurnim koracima idem ka stanu. Kiša me uvijek nekako potakne na neko razmišljanje i “premotavanje” nekih scena u glavi. Razmišljam. Sve je prolazno. Insan sve pretrpi i predevera. Prije nešto manje od godinu dana, upoznala sam jednog mladića. Bio je pobožan, mašallah, fin, uzoran. Bio je kao skrojen za mene. Javljao mi se preko društvenih mreža, pa smo tako započeli kontakt, a kasnije i tu neku “vezu”. Svjesni oboje da ja haram, ali upustili smo se u ta dopisivanja, razmjenjivanja slatkih riječi, da nam Allah oprosti. Sve je to bilo spontano, ali ja sam se vezala isuviše jako za njega, da mi je bio preči od same mene. S njim zamišljala svoj život, svoju budućnost, zavoljela ga, te bila spremna sve za njega učiniti i žrtvovati, ostaviti dugogodišnje navike. Vidjeli smo se par puta, i u tim trenucima bila sam presretna osoba. Bio je cijeli moj svijet, moja ljubav, moja snaga i podrška.
Bio je par godina stariji od mene. Osjećala sam se zaštićeno i svaki trenutak s njim je bio poseban. Međutim, sva ta “čarolija” je brzo nestala. Jedne večeri sam dobila poruku u kojoj mi je samo napisao da sa mnom ne želi nastaviti bilo kakav kontakt, i da mi svakako ne možemo stupiti u brak, i da sve to nema svrhe. Bila sam šokirana, razočarana, izdata… Zar on, koji je do jučer mene smatrao nekim “savršenstvom”, sada tako hladno završava sa mnom? Nisam to očekivala. Tugovala sam, patila, kidala se na paramparčad. Mjesecima je trajala moja tuga i bol. Osjećala sam da ću poludjeti. Nisam bila sposobna za bilo šta. Otišao je dio mene, nepovratno. Nisam mogla da to prihvatim i shvatim. Imala sam sedždu i dovu, i to je bila moja utjeha. Kasnije, shvatila sam da je tako moralo biti, i nikako drugačije. Hvala Allahu, svjesni smo da je sve već zapisano.
Također, ovu bol koju sam osjećala, shvatila sam kao kaznu i posljedicu prevelikog vezanja. Allah mi je dao da osjetim šta znači abnormalno se vezati za nekog od stvorenja, a i naravno, to mi je bila kazna što sam bila u haram vezi. Sada sam već malo “sabrana”, a on možda s nekom drugom vodi istu priču, kao i sa mnom. Ja mu želim svako dobro, ali svi mi dobro znamo da se kroz život sve vrati, kad se najmanje nadamo. Osjećam kao da je to sve bila neka igra, ali Allah zna najbolje.
Zato, poručujem svakom, a naročito sestrama, jer smo mi emotivnije i slabije po tom pitanju, da se nikada pretjerano ne vežu, da nikome slijepo ne vjeruju, jer danas se ne može vjerovati čak ni najbližima, a kamoli strancima. Dovi Svemogućem da ti pošalje pravog insana u najbolje vrijeme, koji će ti ponuditi brak, a ne haram veze, pa te kasnije slomiti i ostaviti. Koji neće učiniti da se osjećaš kao malo dijete koje se upravo izgubilo u prevelikom gradu, i koje plače tražeći roditelje, i gubeći nadu. Govorim iz ličnog iskustva, ja, koja je osjetila sve to na svojoj koži.
Hvala Allahu, jer sam sigurna da je u tome što me taj mladić napustio bez riječi, samo dobro za mene, jer Allah zna, a mi ne znamo. Ne dopusti nikome da se igra i manipuliše s tobom, ma ko to bio, i ma koliko ga voljela. Imaš Gospodara, Koji te sigurno neće ostaviti na cjedilu. To je jedina veza u kojoj nećeš ostati slomljenog srca, pa se potrudi da je očuvaš na najljepši način. Mladićima poručujem, onima koji su vjernici, nemojte se igrati s nečijim osjećanjima. Ne počinjite kojekakve “avanture” s djevojkama, ako niste ozbiljni, i ako nemate plan za što skoriju ženidbu. Bojte se Allaha, i ne igrajte se sa srcima koja vas vole i koja vam vjeruju. Ne dopustite da neko lije suze zbog vas i zbog vaše izdaje. Pouzdajmo se u Živog i Vječnog, koji sve može, i Njemu prepustimo svaku situaciju.
