A s obzirom na to da potječe iz muzičke porodice, bilo je, kaže nam Luka, logično da će violina postati i njegova ljubav. U porodici u kojoj je odrastao, govore se četiri jezika, njegova majka je iz Japana, otac mu je iz Sarajeva, rođen je i odrastao u Beču, a jezik sporazumijevanja često je engleski.
No, svim članovima porodice muzika je zajednički jezik.
Prvi nastup
Kad je Lukin otac, Sarajlija Darko Ljubas, prijeratni violinista iz orkestra Opere Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) i Sarajevske filharmonije, početkom devedesetih otišao u Beč, život mu se promijenio iz korijena.
Osim što je ubrzo dobio posao orkestarskog muzičara, u Beču je upoznao ljubav svog života, suprugu koja je u ovaj grad stigla iz Japana. Njihovo dvoje djece naslijedilo je muzički talent od roditelja.
Luka je u Sarajevu boravio kako bi dogovorio svoj prvi nastup sa Muzičkom akademijom, koji bi se trebao održati u maju 2019. godine. U razgovoru za “Dnevni avaz” prisjetio se svog prvog nastupa, otkrio nam je kako se riješio treme te koji ritual ima prije izlaska na binu.
- Moj prvi nastup bio je na jednom internacionalnom takmičenju. Imao sam takvu tremu da sam jedva izašao na binu. Tresao sam se. Zbog toga nisam prošao u drugi krug, ali sigurno je da je potrebno iskustvo i da treba probati izboriti se za svoj uspjeh. Danas više nemam tremu, ali naravno, ne mogu objasniti kakav je to osjećaj. Nemam tremu kad sviram negdje na otvorenom pred pet hiljada ljudi, ali imam tremu kad sviram u intimnijim prostorima, za dvadeset ljudi – pojašnjava Ljubas.
Volio bi, priznaje nam kroz razgovor, da se klasična muzika više cijeni.
- Nekako bih volio da ljudi više osluškuju klasičnu muziku, a da su manje važni scenski nastup i performans. Mislim da je najvažnije da se ova vrsta muzike sluša srcem – ističe Luka.
Prije nego što izađe na binu, ima pomalo neobičan običaj, koji nam je ispričao kroz osmijeh.
- Osim što imam običaj da iza sebe prije nastupa ostavim uredan stan, obavezno uvijek provjerim da li mi je zakopčan šlic, jer sam jednom tako izašao na binu i nisam vidio da mi je šlic na hlačama sve vrijeme bio otvoren. Od tada, za svaki slučaj, uvijek provjeravam, to je postao ritual – govori Luka.
Teško je, dodaje, opisati osjećaj koji ima dok svira... Aplauzi publike najveći su mu, kaže, kompliment.
- Uzbuđen sam kad sviram i kad vidim da ima ljudi koji zbog mene dođu na koncert. Još ako ih moja muzika dira, da mogu na neki način doprijeti do njih, to mi je najveći poklon. Već nakon prvog aplauza, sve je lakše... Najbolji kompliment za mene je kad mi ljudi kažu da se zbog mog sviranja sjete najboljih trenutaka u životu i da ih svojom muzikom mogu rasplakati. Ako se barem jedna osoba u publici zbog mene tako osjeti, nema niko sretniji od mene – iskren je Luka.
Rizičan posao
Mada je, kaže, bilo trenutaka u kojima je pomislio da odustane od muzike, ljubav prema violini ipak je bila jača.
- Svi muzičari ponekad dođu u situaciju kad pomisle da odustanu od onoga čime se bave, tako i ja. Znam da je ovo rizičan posao, skupo je svirati violinu. Zato sam mislio da možda ovo nije za mene, ali mi je drago da nisam odustao i da sam nastavio s onim što volim – kazao je Ljubas.
Na koncu vrlo ugodnog razgovora, Luka nam priznaje da bi se volio pojaviti na bini i sa mlađom sestrom, koja svira piano.
- Ona studira u Klagenfurtu, a ja u Beču tako da još nismo imali priliku svirati zajedno. No, ukoliko bude napredovala i vježbala, možda ćemo u maju na koncertu u Sarajevu zajedno svirati bis – otkriva nam Luka.
Zanimljivosti
- Početkom godine u zagrebačkoj dvorani “Vatroslav Lisinski” briljirao je sa Zagrebačkom filharmonijom u izvedbi Koncerta za violinu i orkestar Johanesa Bramsa (Johannes Brahms).
- Pobjednik je prestižnog violinskog takmičenja “Vaclav Huml”, svojevrsne violinske olimpijade, koja se od 1977. održava svake četiri godine u Zagrebu. Od pobjede, koja se desila u februaru 2017., Luki su otvorena vrata mnogih evropskih bina.
- U Hrvatskoj i Austriji uživa status zvijezde muzičke umjetnosti.
Ne mogu odoljeti bosanskim specijalitetima
- Ljudi su u Bosni i Hercegovini mnogo topliji i srdačniji nego u Beču. Kad dođem u Sarajevo, volim jesti bosanske specijalitete, ne mogu se zasititi pita, ćevapa, pljeskavica...
