Prvog Ramazana u braku sa ‘Amrom, išli smo na teraviju u najveću džamiju u Aleksandriji. Hiljade ljudi klanjalo je ispred mesdžida, pored mora. Kada se namaz završio, mladići su sakupljali novac za muslimane Somalije. Uzela sam nešto od našeg zajedničkog novca, stavila ga u ‘Amrovu ruku, a on ga je dao jednom od mladića zaduženih za prikupljanje donacija.
Posljednjeg ramazana sa mojim ‘Amrom, prije nego što će preseliti, klanjali smo teraviju u lokalnom mesdžidu u Aleksandriji. Dok smo se vraćali kući, rekao mi je: ”Esma, mislim da ne dajemo dovoljno sadaku.” Uzeo je nešto novca iz svog novčanika, stavio ga u moju ruku da udijelim starijoj ženi koja je sjedila pored puta. Učila je dovu za nas dvoje. To je jedna od posljednjih stvari koju smo on i ja uradili zajedno. Sadaka… Iz njegove ruke u moju… iz moje ruke u njegovu… Eto, tako je bilo s nama, i tako je to s ljubavlju – na koncu, kada ne voliš samoljublje, kada razumiješ da postoji veći smisao ljubavi-tada dajete zajedno, učite zajedno, postajete bolji zajedno. I prvi i posljednji Ramazan sa Amrom bili su isprekidani ovim lijepim sitnicama, i one su ostale uz mene i danas kada njega nema. Slika Amra kako izlazi iz muškog dijela mesdžida, sa bradom nakvašenom suzama, jos uvijek je pred mojim očima. Nikad mi nije rekao zašto je tog Ramazana više plakao na namazu, nisam ga ni pitala.
Jedna od mnogobrojnih stvari koje me je ‘Amr naučio jeste davanje sadake. Ne samo davanje novca onima kojima su u potrebi, nego davanje sebe svojoj porodici, prijateljima i zajednici. Mislim na onu sadaku koja isijava dobrotu i poštenje gdje god idete; da dajete od onoga sto je ponajviše vaše – vaše srce, osmijeh, ljubav, lijepe riječi. Uistinu, mislim da ne razumijemo šta sadaka znači. Ona ne podrazumijeva da su oni koji daju bogati ili iznimno imućni. Umjesto toga, oni koji stalno daju jesu oni koji sebe vide kao one koji su u potrebi. U potrebi za Allahovom milošću, oprostom. Oni žele da ublaže tjeskobe drugih, kako bi Allah ublažio njihovu tjeskobu na Sudnjem danu. Ja mislim da je ‘Amr shvatao koliko smo on i ja bili u potrebi za tim, i nastojao je sebe davati meni, našoj kćerki, prijateljima i zajednici. I nije nikada prestao to raditi, dok se nije povratio svom Gospodaru i šehidio na Rabi’i. Nije nikada prestao govoriti istinu, pozivati na pravdu, nije nikada prestao biti ono što jeste zbog toga šta ce drugi reći ili učiniti na to.
Amr je nosio svoj džepni Kur’an uvijek sa sobom i ponavljao kada god bi imao priliku za to; završio bi hatmu 3 puta u jednom mjesecu, znači svakih 10 dana. Tog Ramazana, par dana prije Bajrama, šehidio je na Rabi’i. Kakav divan kraj jednog divnog života! Kako je danas neobičan Ramazan bez njega… I koliko nas neće dočekati sljedeći Ramazan? Svi mi ćemo izgubiti naše najbliže, voljene, i oni će izgubiti nas! Ali Kur’an ostaje najbliže i najslađe društvo, i na ovom i budućem svijetu.
