Hiperaktivnost je među najpopularnijim pojmovima koji danas koriste roditelji. Toliko je ukorijenjen u vokabular, da se koristi za opis gotovo svakog djeteta koje je živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno… No, znače li ova ponašanja uistinu i poremećaj pažnje – hiperaktivni poremećaj ili ADHD (Attention deficit/hyperactivity disorder)? Ili je riječ o djetetu kojem su određena ponašanja jednostavno dopuštena? Zdravstvene studije upozoravaju da roditelji trebaju biti svjesni da djeca koja su nemirna, koja imaju problema s koncentracijom i vrlo naglo reagiraju, mogu kasnije imati mnoge poteškoće u uspostavljanju kvalitetnih odnosa s vršnjacima i odraslima, kao i u snalaženju u situacijama u kojima se očekuje pridržavanje pravila (vrtić, škola). Sve ove signale je važno prepoznati i pravilno, u odgojnom smislu reagirati. Šta je hiperaktivnost, kako je prepoznati i razlikovati od razmaženosti pitali smo psihologinju i profesoricu na Filozofskom fakutetu u Tuzli dr. sci. Tamaru Efendić Spahić.
– Hiperaktivno dijete je dijete koje ima poteškoće sa selekcijom podražaja koje prima iz vanjske okoline te s odgovorima na te podražaje. Hiperaktivnost se može javiti u kombinaciji s deficitom pažnje i onda postoji problem održavanja pažnje na nekom sadržaju kojim bi se dijete trebalo baviti, te imamo dojam da se neprekidno prebacuje sa jednog sadržaja na drugi, mnogo stvari počinje a ništa ne završava i generalno ne može da održi pažnju lokaliziranu na jednom zadatku ili sadržaju. Kod klasične hiperaktivnosti bez deficita pažnje postoji manjak sposobnosti da se napravi selekcija među podražajima – mi svakodnevno primamo mnogo informacija iz vanjskog svijeta i naši unutrašnji regulatorni mehanizmi sazrijevanjem dovode do procesa selekcije bitnog i nebitnog. Kod hiperaktivnog djeteta ovi procesi su značajno otežani i mi zapravo opažamo jednu hipersenzitivnost na stimuluse koje dijete prima iz vanjskog okruženja – kaže Efendić Spahić, te pojašnjava razliku između hiperaktivnog i razmaženog djeteta.
– Važno je razumjeti da postoje jasne granice između hiperaktivnog djeteta i djetata koje odrasta u popustljivom okruženju. Hiperaktivno dijete ima poteškoće da napravi razliku između bitnog i nebitnog u svome okruženju, te preintenzivno reagira. Hiperaktivno dijete treba pomoć u smislu bolje organiziranog okruženja koje će prepoznati njegov problem i pomoći mu selekcijom stimulusa iz okoline, kako bi podiglo nivo uspješnosti u obavljanju određenog zadatka. S druge strane, razmažena djeca odrastaju u porodičnim okruženjima bez jasno definiranih granica između onoga što je dozvoljeno i onoga što je nedopustivo. Takvo roditeljstvo se može razlikovati u dimenziji topline – dijete je voljeno, ali roditelji su popustljivi i vrlo relaksirani u postavljanju granica ili roditelji su nisko na dimenziji topline i ljubavi i bez granica, što negdje poručuje djetetu – briga me, radi šta hoćeš. Nažalost, u oba slučaja imamo prilično slične ishode; u prvom slučaju pravo razmaženo derište, a u drugom dijete doslovno napada roditelja da bi dobilo pozitivnu pažnju. Postoji još jedna vrlo važna karakteristika djece koju je važno razlikovati među navedenim kategorijama, djeca nešto intenzivnijih osobina temperamenta, što ne mora biti spolno tipizirana karakteristika, ali zbog različitih trendova odgoja dječaka i djevojčica, nešto češće je ipak opažamo kod dječaka – djeca koja su vrlo radoznala i s velikom potrebom za istraživanjem okoline, aktivna i s težnjom ka samostalnosti, što se vrlo često u svakodnevnom žargonu poistovjećuje sa hiperaktivnošću, ali to nije hiperaktivnost već odražava zdrave potrebe djeteta za poznavanjem svijeta koji ga okružuje.
Efendić Spahić naglašava kako je hiperaktivnost teškoća, za koju se vjeruje da može biti razvojna i prolaznog karaktera, i na koju treba reagirati, kako bi se pomoglo djetetu da se usmjeri i nauči praviti razliku između, uslovno rečeno, bitnog i nebitnog.
-Za popustljivo roditeljstvo sami kreiramo probleme zdravoj i funkcionalnoj djeci, jer razmažena djeca vrlo često nisu omiljena ni kod vršnjaka, a imaju problema i s autoritetima te s kontrolom emocija. U tom slučaju, mi kao roditelji trebamo pomoć kako bismo prepoznali najbolje interese svoga djeteta. Jedina tačka gdje se, zapravo, hiperaktivnost i razmaženost susreću jeste potreba za strukturom. U oba slučaja djeca trebaju visoko organiziranu okolinu, hiperaktivno dijete treba izlagati jednom po jednom zadatku, podražaju, omogućiti mu mir i staloženo okruženje, a u slučaju razmaženog organizirati okolinu na način da se postavi jasna granica između onoga šta se smije a šta ne. U svemu drugom hiperaktivnost i razmaženost nemaju ništa zajedničko.
U odgoju svakog djeteta, pojašnjava psihologinja, važno je ostati dosljedan.
– Ponekad je i roditeljska potreba da se, naprosto, udovolji djetetu, ali to u većini slučajeva nije dobro za dijete. Treba uvijek razmišljati o tome šta je dugoročni interes djeteta i da dijete i ima roditelje zato što nije sposobno prosuditi samo o vlastitoj dobrobiti, te da nekad može biti opasno slijediti djetetov svijet želja i potreba. Naravno, u ostvarivanju najboljih djetetovih interesa u odgoju i pomoći koju mu pružamo možemo ovisno o prirodi djeteta naići na različite vrste otpora, ali ako volimo dijete i otvoreno mu dajemo na znanje da je prihvaćeno takvo kakvo jeste uz jasno definiranje dobrog i lošeg, dozvoljenog i zabranjenog, uz primjerena objašnjenja zašto je nešto nedopustivo i zašto nešto nije dobro, možemo sa sigurnošću smatrati da radimo u najboljem interesu svoje djece – govori Efendić Spahić.