Tu su braća i sestre, snahe i zetovi, njihova djeca, komšiluk bližnji (kakav li je bio daljnji kad je ovo bližnji) sve jedno drugom selo u dušu, ja se ibretim!
Stojim, u poklopljenim rukama mi svileno mindiljče, vezeno ručno… Čuvala ga moja majka još od kad sam imala deset godina, tad mi je kupila i kat (jeleče i dimije), papuče vezene zlatnim koncem a na glavi četkija (crveni providni pokrov od tila koji i dan danas nose neveste, predivno izvezen metalnim paricama, težak ko tuč), svilenica k’o od pjene satkana, kolan od srme, hanumina ruka menđuše, holta bisera i demek (bajagi) lanac od dva metra (imitacija) … Sve to za mašallah!Ispod svega toga ja! Niko me nista ne pita, teško mi i spolja i iznutra (psihički i fizički) … Što bi rekli ,,pokupilo mi se!” Ja nevjesta, sve oko mene novo, tuđe… Cijela drhtim od nekog uzbudjenja, jedan vakat i zaplah, nikog ne poznajem…
Četkija pritisla, glava mi otpade i sve vrijeme na noge, otekoše mi! Taman sjedni, ono udji svekrva, pa zaova, jetrva, starija komšinka, pa mladja, deca da im ljubim ruku, svi tako redom, ja reko bolje da stojim nego ovako, hrk dolje, hrk gore (sedni, ustani)!
Izređaše se svi, hoće da vide nevjestu, a ja samo gledam njene oči i slušam zorom (na silu) smijeh familije ko da im nije milo što sam se dovela, a nidje onoga moga jada, sve do đerdeka (soba u koju se uvode mladenci) nemade ga!
Nidje niko ne mrda, svi čekaju da nas svedu (ostave nasamo) a ja umrijeh od umora i stida, svi znaju dje ću, šta ću, kuku mene, cijela od muke drhtim!Svedoše nas… Sama čekam u sobi spremljena za čovjeka, a u dvije druge sobe, sto duša! Čuju se muškarci pjevaju, vode ovoga moga ljepotana ka đerdeku i to sa pjesmom ,,Trepetljika trepetala” (to je adet) i uguraše ga u sobu uz vrisku i pisku, ko sad se sećam…
Eh, kad ga ugledah moj dunja, končno neko sa kim ću ,,koju progovorit”, al’, nit osjećam noge, nit ruke, sve me boli, puca mi glava (od one četkije zaaar), popih jedan gutljaj neke đulsije, pojedo’ jedan dud (hurmašicu) grkša mi od čemera, reko hajde mi da polijegamo valja se dić’ prije sabaha uslužit svekrvu i sto onih što čekaju,, čaršaf” , da oglase kakva je nesvesta djevojka bila, hoće li se obradovat majka il’ neće!
Eto, to ti je moja prva noć u kući moga jada! Ne znam da li da plačem il’ da se smijem?!”
Ispriča mi priču moja stara kona doslovce kako je i bilo i reče mi da je mogu podijeliti sa vama… Doživjela je ovo reče prije dosta godina, tu je noć zapamtila i neće je zaboraviti dok je živa, a maštala je o tome da joj prva bračna noć bude za pamćenje…
Zar tako nije i bilo?! Baš je zapamtila!
Reče još nešto kad sam je ispraćala, hvala Bogu što više nije tako… Ove sad samo zamaknu na bračno, il’ igraju po hastala na svojoj svadbi…
