Maverick je predstavljen u aprilu 1969. godine, a početna montaža, prije nego što su otvorene druge tvornice u SAD, Kanadi, Meksiku i Brazilu, pokrenuta je na proizvodnim trakama Fordove tvornice Claycomo u Kanzas Cityju. Proizvodnja je trajala sve do 1977. godine.
Komunicirana cijena od 1.995 dolara bila je namjenski osmišljena iz jednog razloga - Maverick je lansiran kao pristupačni rival uvoznih modela iz Evrope i Japana. Bio je pun pogodak, bar na papiru, u vrijeme naftne krize i skakanja cijena goriva tokom sedamdesetih, jer su kupci bili orijentisani na male i ekonomične automobile.
"Amerikanci koji žele ekonomičan kompaktni auto ne moraju da troše svoje dolare u inostranstvu", isticao je Ford u oglasu novina The Star.
Tadašnji marketinški rat prihvatio je Renault koji je odgovorio Fordu kako Maverick, unatoč modernom izgledu, ima zastarjele kočnice i zastarjeli prenos i kako guta gorivo.
Prodaja Mavericka je krenula sjajno, jer je Ford plasirao 569.000 primjeraka u prvih 16 mjeseci na tržištu, što je bilo skoro na nivou brojke koju je ostvario popularniji Mustang. Međutim, u godinama poslije godišnji tiraž je pao na oko 200.000 primjeraka u prosjeku, osim zadnje 1977. godine kada ih je plasirano tek 98.000. Ford je za nešto više od osam godina prodao oko 2,1 milion primjeraka.
Fotografija "odloženih" Mavericka iz 1973. godine, kada ih je Ford počeo gomilati, nastala je navodno zbog manje potražnje. Iako je za američke standarde Maverick bio ekonomičan auto, naftna kriza sedamdesetih godina je očito ostavila traga.
Višak neprodatih Mavericka zahtijevao je prostor za njihovo skladištenje, a Ford je smislio jedinstveno rješenje da ih parkira u 49 metara duboke hodnike SubTropolis pećine veličine 140 fudbalskih igrališta u Kansas Cityju, država Missouri.
SubTropolis, kao podzemni vještački kompleks rudnika krečnjaka koji pokriva prostor od 4,53 kvadratnih kilometara, postao je neočekivani spasilac za Fordove nagomilane Mavericke. Pećine su već bile dom raznih kompanija koje su koristile podzemni prostor za skladištenje i u druge svrhe. Ford je odlučio da iznajmi približno 25 hektara ovog podzemnog kompleksa, pretvarajući ga u prilično nekonvencionalno skladište.
Ono što je SubTropolis učinilo idealnim izborom za odlaganje vozila su bile njegove prirodne klimatske karakteristike. Pećinski hodnici su održavali stabilnu temperaturu između 15 i 20 stepeni Celzijusa tokom cijele godine, obezbjeđujući okruženje pogodno za skladištenje vozila. Fordove limuzine su se tako ugnijezdile u pećinskim hodnicima, zaštićeni od vanjskih uticaja, a tamo su bili sve dok se nisu pojavili kupci, što je navodno trajalo nekoliko godina.
Sam kompleks bio je fascinantno čudo. Bivši rudnik krečnjaka, pretvorio se preko noći u komercijalni centar. Sama veličina špilje, donijela joj je titulu "najvećeg podzemnog poslovnog kompleksa na svijetu".
Ovaj podzemni lavirint nije bio utočište samo za Fordovu limuzinu, već je "ugostio" razne kompanije, uključujući Poštansku službu Sjedinjenih Država (USPS), koja je navodno skladištila milione markica u ovom podzemnom prostoru.
Skladištenje Mavericka u pećinama SubTropolisa postala je mini legenda u automobilskom svijetu, jer su mnogi entuzijasti i historičari automobila bili fascinirani idejom o hiljadama neprodatih automobila koji godinama stoje pod zemljom. Danas je kompleks SubTropolis još uvijek u upotrebi kao dinamičan i modernizovan ekosistem, a iako tamo više nema Mavericka, priča o njihovom vremenu pod zemljom ostaje jedinstven dio automobilske historije.
U dubini SubTropolisa danas, Ford i na desetine drugih kompanija koriste lagerski prostor u području zvanom "Automotive Alley". Kompleks sadrži više od 11 kilometara osvijetljenih, asfaltiranih puteva i nekoliko kilometara željezničke pruge. Tamo Ford lageruje modele Transit i F-150, koji pristižu iz tvornice Claycomo, smještene samo nekoliko minuta vožnje od modernizovanog pećinskog skladišta.
I da, naziv Maverick, Ford zadnjih godina koristi za bazni pick-up model, što potvrđuje njegov nastanak na platformi Forda Focusa.
