Gojaznost u zapadnom svijetu i šire konstantno raste. Smatra se da je gojaznost u zapadnim zemljama gotovo dostigla svoj vrhunac, ali da nastavlja svoj rast u zemljama sa srednjim i slabijim prihodima.
Prema podacima Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), 39,8 odsto ljudi u SAD spada u grupu gojaznih. U Japanu, međutim, taj broj iznosi samo 4,3 odsto, kažu u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO).
Kako navodi Instituta za javno zdravlje Srbije “Dr Milan Jovanović Batut” u Srbiji je svako treće dijete gojazno.
U posljednjih 20 godina procenat gojaznosti porastao je za 60 odsto. Oko 43 odsto djece svakodnevno konzumira slatkiše, dok manje od 20 odsto djece ima naviku da dnevno pojede po jednu voćku.
Postoji čitav niz faktora koji bi mogli da budu uključeni u ovako veliku razliku.
Zapadne zemlje imaju prilično drugačiju vrstu ishrane u odnosu na istočne zemlje. Ono što je u osnovi zajedničko za istočne zemlje, čija je stopa gojaznosti niska, jeste riža.
Istraživači sa “Doshisha Women’s College of Liberal Arts” u Kjotu, u Japanu odlučili su da bliže sagledaju globalnu razliku. Nedavno su svoja otkrića predstavili na Evropskom kongresu o gojaznosti (ECO2019) u Glazgovu, u Velikoj Britaniji.
Globalni pogled na potrošnju riže
Da bi istražili ovako veliku procentualnu razliku u gojaznosti, naučnici su uzeli podatke iz raznih zemalja. Otkrili su da su zemlje u kojima su ljudi prosječno konzumirali najmanje 150 grama riže dnevno, imali značajno nižu stopu gojaznosti od zemalja u kojima su ljudi konzumirali manje od prosječne količine pirinča, oko 14 g dnevno.
Istraživači su pokušali da uzmu u obzir što više promjenljivih faktora, uključujući prosječan nivo obrazovanja, stopu pušenja, ukupne potrošene kalorije, novac potrošen na zdravstvo, procenat stanovništva starijeg od 65 godina i bruto domaću proizvodnju po glavi stanovnika.
Svi ovi promjenljivi faktori bile su značajno niži u zemljama čiji su stanovnici konzumirali najviše riže; međutim, čak i nakon što su to analizirali, istraživači su otkrili da je pozitivan uticaj riže na gojaznost i dalje postojao.
Prema njihovim podacima, procjenjuje se da bi porast od samo 50 grama riže po osobi dnevno, mogao da smanji globalnu gojaznost za 1 odsto. To je promjena sa 650 miliona na 643,5 miliona odraslih.
Zapažena udruženja ukazuju na činjenicu da je stopa gojaznosti niska u zemljama koje jedu rižu kao osnovnu hranu. Zbog toga, japanska hrana ili ishrana u azijskom stilu, zasnovana na riži, može pomoći u sprečavanju gojaznosti.
Vodeći istraživač profesor Tomoko Imai misli da su uzrok tome biljna vlakna koja stvaraju osjećaj sitosti i samim tim sprečavaju prejedanje.
Različite vrste riže imaju različite efekte na organizam
Bijela riža sadrži mnogo više vlakana nego manje obrađene vrste. Koliko vlakana neko konzumira može biti ključan faktor u riziku od gojaznosti.
Takođe, meta-analiza objavljena u BMJ 2012. godine sagledala je odnos između bijele riže i rizika od dijabetesa tipa 2.
Njeni autori su zaključili da: “Veća potrošnja bijele riže povezana je sa značajno povećanim rizikom od dijabetesa tipa 2, posebno kod azijske, kineske i japanske, populacije.”
Druga studija koja je obuhvatila više od 10.000 odraslih Korejaca otkrila je da je ishrana usredsređena na bijelu rižu povezana sa gojaznošću.
Sa druge strane, integralna riža čija se ljuska ne skida kao što je to slučaj kod bijele riže, ima veliku nutritivnu vrijednost.
Ona sadrži vitamine B1, B2, B3, B6, B12, minerale i protein, zatim, monozasićene i polizasićene masti kao i biljna vlakna.
Samo jezgro riže sadrži složene ugljene hidrate i pozitivno utiče na metabolizam i probavu i stvara dugotrajan osjećaj sitosti, što ukazuje na to da je pogodan za skidanje kilograma.
Ako bi takva jeftina, lako dostupna hrana kao što je riža, mogla da igra i malu ulogu u borbi protiv gojaznosti, vrijedi pokušati.
