Ponekad bi im uputio savjet, kako se to prenosi u predanju Irbada ibn Sarije, r.a., koji pripovijeda da im je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike, poslije sabah-namaza, održao vaz zbog kojeg su im se oči orosile suzama, a srca zadrhtala. Neko je od prisutnih upitao: „Allahov Poslaniče, je li ovo oproštajni govor?“ Poslanik, s.a.v.s., reče:
„Oporučujem vam da budete bogobojazni i da svojim pretpostavljenim budete poslušni i pokorni, pa makar vam pretpostavljeni bio crni abesinski rob. Onaj od vas koji poživi, svjedoćit će brojnim razilaženjima. Dobro se pazite inovacija u vjeri, jer su inovacije zabluda. Onaj koji doživi to vrijeme neka se čvrsto drži mog sunneta i prakse pravednih i upućenih halifa koji će doći poslije mene. Čvrsto se tog puta držite.“
Savjeti koje im je Poslanik, s.a.v.s., upućivao u ovakvim prilikama nisu bili česti ni dugi jer ih nije želio opteretiti. Ponekad bi ih, nakon što se okupe oko njega, upitao: „Znate li, da li se neko razbolio pa da ga danas obiđemo?“ Ili bi upitao: „Da li je neko umro pa da mu odemo na dženazu?“
Dešavalo se i da ih upita. „Da li je neko od vas sinoć nešto sanjao pa da mu protumačim?“ Ashabi bi pričali snove koje su prethodnu noć usnili, a Poslanik, s.a.v.s., bi ih protumačio.Poslije obavljenog sabah-namaza ashabi bi sa Poslanikom, s.a.v.s., razgovarali o raznim temama. Ponekad bi se prisjećali života u doba džahilijeta, grijeha koje su činili i propasti koja ih je zbog toga čekala. Sjećali su se kako im se Allah, dž.š., smilovao tako što im je poslao Svoga Poslanika, s.a.v.s. Tada bi se od dragosti nasmijali radosni zbog spasa od džahilijeta, a i Allahov bi se Poslanik, s.a.v.s., zajedno sa njima smijao. On se nikada nije smijao grohotom, nego bi se samo osmjehivao. Tako bi se družili sve dok prelijepo Sunce ne obasja Medinu.
Nakon toga, Poslanik, s.a.v.s., bi ustao i otišao kod svojih ukućana. Prvo što bi uradio, nakon što bi ušao u kuću, jeste da opere zube misvakom kako bi zadah iz njegovih usta uvijek mirisao. Poselamio bi ukućane riječima: „Es-selamu alejkum, kako ste mi ukućani moji?“ Posjetio bi svaku od svojih žena, poselamio bi ih, proučio dovu za njih i ne bi se dugo zadržavao. Ako bi bio gladan, upitao bi neku od svojih žena da li kod nje ima nešto za jelo. One bi mu se vrlo rado odazvale i iznijele bi pred njega hranu koju su imale, uglavnom su to bili skromni obroci, npr. malo hurmi. Ako bi mu odgovorile da nemaju ništa za jelo, on bi tada rekao: „Onda ću danas zapostiti.“
